Ražanačko kolo jedno je od glavnih obilježja ražanačke kulturne tradicije.
U Ražancu se posebno balalo (plesalo) na Gospu od Ružarija (ražanačka fešta), zatim na Badnjak kad se balalo do ponoći i na Uskrs nakon mise. Međutim, igralo se kolo, kako kažu, i u svatovima oko kabla (velike posude) vina.
Osim pred crkvom, plesalo se na Bunaru i na Popovoj pržini, ispred kuće Ive Kovačevića. Taj se predio nekad zvao Vodotočina. Obično su ga vodili stariji ljudi, ljudi srednje dobi, mladići, žene ili djevojke, ovisno o prilici.
Za Božić, Novu godinu, Gospu od Ružarija i veće blagdane kolo bi najčešće poveli stariji ljudi. Kolovođa je započinjao kolo pozivajući sve okupljene riječima: “Iđemo igrat kolo!” Nakon njega u kolo su se hvatali i svi ostali krećući se u smjeru kretanja sunca.
Dobri kolari i pjevači bili su sva braća Žagar: Benko, Josip “Bepo”, Blaž “Blasul”, Šime, Ventura “Gele” i Dragutin. Nisu zaostajali ni Bene Žagar, Ive Žagar “Ivić”, Ive Marelić “Ćole”, Frane Kožul “Mitnjak”, Bože Žagar, Šime Marelić, Joso Miletić “Jolica”, Šime Negro “Šile”, Ive Miočić “Pus” i drugi. Od ondašnjih djevojaka svakako valja spomenuti Katu Miletić, Stošu Vitas, Mariju Vitas, Tonku Potočnjak, Otiliju Miletić, Lucu Olić, Katicu Zubčić, Katu Kožul, Stošu Miočić, Perinu Miočić, Martu Negro, Mariju Miočić i Katu Vitas.
Ražanačka djeca nisu ulazila u kolo odraslih. Najčešće su gledali i učili, jer su stariji vodili računa o prenošenju godine plesa na mladost. Djeca su učila plesati kolo ponajprije gledajući odrasle, a zatim i čuvajući ovce u Gaju,  Brdu,  Punti, Smoljanici, Vančovici (Ivančovici), Volujici i dr. I sestre bi učile jedna drugu. Neke su mimo običaja vrlo mlade pokušale ući u kolo odraslih. Naime, običaj je bio da su djevojke do određenog sata morale biti u kući, obično do Zdrave Marije, tj. do sutona kad zvono označi svršetak dana i početak noći.
Dok su djevojke plesale u kolu, odmjeravala se i njihova snaga. Kolo je bila svojevrsna smotra mladosti i snage. Mladići i djevojke upravo su se u tim prigodama viđali, upoznavali, zaljubljivali i dogovarali se jedni s drugima.
Djevojka je ušla u kolo da bi se pivčila, tj. da bi dokazala kako je već dorasla za kolo, odnosno za mladića, pa je vrijeme i da se uda. Kolo nije bilo samo zabava. Promatrajući kolo mladići su u njemu tražili buduće supruge. Snaga djevojaka u kolu ogledavala se prilikom stupčenja (udaranja nogama). Najviše izgleda za udaju imale su one djevojke koje su dobro stupčile jer je to značilo da su izdržljive i da će dobro raditi u vinogradu i polju. Za vrijeme stupčenja znala se od samog udaranja i prašina dignuti. U kolu se nije gledalo samo na stupčenje već i na eleganciju i osjećaj za ritam.
Uz ražanačko kolo pjevale su se razne pjesme, a od mnogih pjesama samo je jedna izvorno ražanačka koja glasi:
 
Oj, Ražanče, selo malo,
lipo, gizdavo,
u tebi se vazda živi
milo i zdravo.
 
Na srid sela bunar vode
liti studene,
k'njem dolaze divojčice
bile, rumene.
 
Među njima bila vila
sjajnog uresa
lipotom bi zanijela
zvizdu s nebesa.
 
Dolazi im bila vila
pa im govori:
“Što ste tužne divojčice
pune ljubavi?”
 
“Druge su se poudale
ljube imaju,
ti kod majke kosu pleteš
za te' ne znaju.”
 
I ja bi se sad udala
znade dragi Bog,
al' me ne da stara majka
nego za drugog.