Radovin je udaljen 10 km jugoistočno od Ražanca (g.š. 44° 14' 04'' N i g.d. 15° 22' 21'' E) na nadmorskoj visini od 141 m. Po popisu iz 2001.g. Radovin sa svojim zazelcima ima 541 stanovnika. Površina Radovina je 9,99 km² sa prosječnom gustoćom naseljenosti od 56 st./km².
Radovin ima osmogodišnju područnu školu Osnovne škole Jurja Barakovića iz Ražanca.
O Radovinu ima malo pisanih dokumenata. Međutim, C. F. Bianchi ga u svojim spisima navodi kao iznimno važnu utvrdu iz vremena turskih osvajanja. S nje je sezao pogled na cijelu zadarsku okolicu, koja je u to vrijeme bila pod Otomanskim Carstvom. Iz te su utvrde, kaže Bianchi, praćena i dojavljivana kretanja i promjene položaja Turske vojske. Utvrda je neko vrijeme bila vlasništvo bogate obitelji Zadrana koja je stanovala u Ljupču.
U Radovinu je postojalo ilirsko naselje izgrađeno na Beretinovoj gradini, koja se tako naziva po zaseoku Beretini smještenim podno gradine. O ovoj gradini dosta je pisao i izvršio temeljita arheološka istraživanja prof. Šime Batović.
Radovin se nalazi između Posedarja, Ražanca i Ljupča, na kosi što se pruža od Ljupča do Posedarja. Gradina je izgrađena na toj kosi, i to na stožastom brežuljku nadmorske visine 165 m, odvojenome od kose poprečnim koritima. Vrh mu je zaravnjen u nepravilni kružni plato približne veličine 185 x 205 m, koji pokriva gradina. To je najistaknutiji položaj u cijeloj okolici.
Beretinova je gradina vizualno odlično povezana s nizom gradina u okolini, osobito onih na istoku i jugoistoku, na području sela Jovića, Slivnice, Posedarja i Podgradine. Gradine se nalaze na istaknutim i izdvojenim brežuljcima, od kojih je najviša Lergova gradina u Slivnici, visoka 205 m. Te su gradine udaljene od Beretinove približno 4 do 10 km. Njihov položaj i blizina omogućavali su održavanje stalne međusobne veze u slučaju opasnosti i drugih nedaća. Tako su bile povezane i sve ostale liburnske gradine. Međutim, sa sjeverozapadne strane Beretinove gradine prostorne su okolnosti drukčije. Najbliža gradina je ona iznad zaljeva Bokulja, istočno od Jovića i oko 4 km sjeveroistočno od Radovina, ali je ona smještena na jezičastom izbočenju padine koja se spušta prema zaljevu pa nije vidljiva s Beretinove gradine. Na istoj kosi na kojoj leži Beretinova gradina, prema sjeverozapadu, nalaze se još dvije gradine - jedna istočno, a druga sjeverno od Ljupča, zračne udaljenosti oko 4 do 7 km, ali ni one nisu vidljive jer su smještene na jezičastim izbočenjima padina te kose. Dalje prema zapadu su gradine na području Vrsi i dr., ali su one iako djelomice vidljive, vrlo udaljene. Samo prema jugozapadu, sve do Zadra, dosad nije otkriveno nijedno liburnsko gradinsko naselje, iako su na području Visočana, Poličnika itd. nađeni brojni grobni humci.
Dosadašnjim iskopavanjima nisu nađeni tragovi monumentalnih građevina, kulturoloških objekata, umjetničkih predmeta ni natpisa (osim žigova proizvođača na keramici) vezanih za romanizaciju i rimske utjecaje. Opći je dojam da su na tom području u doba antike, i kasnije živjeli samo Iliri, koji su s promjenom političkih i prirodnih odnosa preuzeli neka obilježja rimske kulture, ali su liburnski žitelji nastavili svoj autohtoni život. Tamošnji su Iliri prihvatili neke praktične predmete i postignuća rimske kulture, ali su zadržali svoju duhovnu kulturu. To je najbolji dokaz da to naselje uopće nije bilo romanizirano. Beretinova gradina, navodi Š. Batović, osobito je zanimljiv primjer kontinuiranog razvoja ilirske kulture u doba samostalnosti Ilira i za vrijeme rimske vladavine, za razliku od urbanih romaniziranih središta u kojima je domaće stanovništvo potisnuto, romanizirano ili je izumrlo.
Župna crkva u Radovinu posvećena je Gospi od Zdravlja, a stara srednjovjekovna crkvica, koja se nalazi na groblju posvećena je svetom Petru.