UVOD
Život svakog našeg sela, pa tako i Ražanca, pratili su i još uvijek prate mnogi slikoviti narodni običaji. Ti običaji pretpostavljali su općeprihvaćeni i poželjni način ponašanja kako pojedinca u zajednici, tako i zajednice u cjelini.
Gledajući u daljnju prošlost vidjet ćemo jednu „nit vodilju“ koja se neprestano proteže upravo kroz narodne običaje od staro-hrvatskih, odnosno staro-slavenskih, do današnjih dana koji su postali dio našeg narodnog života. Kako se ti običaji prenose predajom i naslijeđem zovemo ih i tradicijskim.

Običaje možemo podijeliti na:

Svi stanovnici Ražanca živjeli su životom prilagođenim povijesnom razdoblju u kojem su se zatekli. Tako su i običaji, neki više a neki manje, prilagođavani.
Međutim, svi običaji su se ipak nadopunjavali i održavali u većoj ili manjoj mjeri tijekom čitave povijesti, a lijepo se mogu sagledati praćenjem života u maloj sredini i zajednici kao što je Ražanac tijekom jedne kalendarske godine kroz godišnja doba, koja i sama simboliziraju pojedine dobi ljudskog života, od rođenja, mladosti, zrele dobi do kraja života.
Tako ćemo pokušati opisati u kratkim crtama proljetni, ljetni, jesenski i zimski ciklus u Ražancu.

PROLJETNI CIKLUS
Nakon zime stiže proljetno razdoblje i buđenje novog života. One stanovnike koji su se bavili poslovima u polju, a takvi su u Ražancu bili većina, čekali su mnogi poslovi; oranje zemlje, kopanje vinograda, sijanje žita, sađenje krumpira…
Ražanačka bura je nadaleko poznata po svojoj snazi i žestini, pa je proljeće bilo pravo vrijeme za obnovu kuća, staja i popravak krovova, a imućniji su čak gradili nove kuće. U temelje kuća bacali su se novčići za sreću i blagostanje.
Sve ražanačke kuće su bile okrenute leđima ili bokom Velebitu kako bi bile bolje zaštićene od udara bure i nanosa soli. Kuće su bile mjesta okupljanja obitelji. Namještaj je bio izrađivan od drveta kojeg su ražančani trampili za vino od Podgaraca (stanovnika Tribnja, Kruščice, Starigrada, Selina, Ljubotića i drugih podvelebitskih i velebitskih zaselaka). Unutar kuće nije bilo prostorije u kojoj nije bila slika nekog sveca, čuvara doma i ognjišta, u koje su se na Cvitnicu (zadnnja nedjelja prije Velikog tjedna, tj. Uskrsa) zaticale blagoslovljene maslinove grančice. Na pročelju svake stare kuće u Ražancu, uz ulazna vrata kuće ili okućnice, nalazila se kamena klupa, tzv. siđa, prikladna za okupljanje obitelji i bližih susjeda u svrhu promatranja prolaznika i prepričavanje seoskih događaja.
Tijekom cijele prošlosti Ražanca uvijek bi se tu i tamo našao neki pojedinac ili čak cijela obitelj koji su se izdvajali iz okoline. Tako je u Ražancu prije stotinjak godina bilo nekoliko bogatijih obitelji, tj. obiteljskih zadruga. To su bile obitelji: Miletić (bavili su se trgovinom i poljodjelstvom), Žagar (bavili su se trgovinom, ugostiteljstvom, ribarstvom i poljodjelstvom), Rakvin (doseljenici sa otoka Vrgade, a bavili su se poljodjelstvom) i Zubčić (doselili se iz Podgorja, a bavili su se poljodjelstvom i ribarstvom). Međutim, gledano u globalu, može se zaključiti da je Ražanac bio siromašno selo, a posebno između dvaju svjetskih ratova.
Siromašnije obitelji, koje su bile lošijeg ekonomskog statusa, bavile su se većinom poljodjelstvom, ribarstvom, i nešto malo stočarstvom. Muški članovi težačkih obitelji išli bi kopati njive ili vinograde za bogatije obitelji, tzv. mobine, gdje više težaka motikama kopa njivu ili vinograd. Za naplatu bi dobili brašna, pšenice, žita ili poneki odjevni predmet. U mobinu bi išlo 5-6 do 10-ak težaka odjednom. Sve bi ovisilo o veličini njive ili vinograda.
Ženski i mlađi članovi siromašnijih obitelji nisu nikad išli u mobinu već su se bavili kućnim poslovima, čuvanjem stoke ili donošenjem drva za ogrijev iz Gaja (obližnja šuma hrasta medunca između Ražanca i Jovića).
Proljetno razdoblje u ekonomsko-gospodarskom smislu možemo usporediti sa rođenjem djeteta u jednoj obitelji. To je uz svadbu i smrt središnji događaj u tom domu, a i prigoda da se okupe rođaci i znanci koji se rijeđe viđaju.
Rođenjem djeteta, a posebno ako je prvo pa i muško (zbog nasljednika loze, tj. plemena), u kući vlada veliko slavlje. Krštenje se obavljalo samo nekoliko dana nakon djetetova rođenja, jer tek šezdesetih godina dvadesetog stoljeća (od dolaska liječnika u Ražanac) smrtnost novorođenčadi u ovom kraju znatno opada. U stara je vremena veliki udarac za obitelj bio ako bi im dijete umrlo nekršteno. Svako nekršteno dijete pokopavalo se na posebnom dijelu groblja, a krštena djeca, koju je narod zvao anđelićima, pokopavana su s ostalim mještanima jer su krštenjem postali punopravni članovi Crkve. Danas se krštenja obično obavljaju u sklopu svete nedjeljne mise, a nekad su se djeca mogla krstiti svakog dana.
O djeci se vodila posebna briga da bi ih se zaštitilo od zlih utjecaja i uroka, a to se može vidjeti i iz toga što bi se stavljala potkova u sobu na zidu blizu vrata jer se vjerovalo da ona štiti djecu od mòre (djevojke koja noću uznemiruje djecu). Ukratko, djeca su se smatrala darom Božjim.
Poslije zimskih dana prava najava proljeća su Poklade. Cijelog tog dana kroz selo su išle maškare. Pjevale su se razne pjesme, a najviše se pjevalo:
“Dida, baba u potoku žaba,
sija dida na vriću,
tija miša osići,
al` ga baba kara:
Muč` budalo stara!”
U to su se vrijeme maškarali (maskirali) i odrasli i djeca, a navečer se na Bunaru čitala ostavština, koja je bila svojevrsno blago izrugivanje mještana.
Dan kasnije je Čista srijeda ili Pepelnica. To je dan početka korizme, koja traje 40 dana i ujedno označava početak priprave za Uskrs. Na Čistu srijedu valjalo je provoditi strogi post i nemrs. Tog bi se dana kroz selo nosio Marko (lutka napravljena od stare odjeće, napunjena slamom). Netko od mladića obukao bi se u žensku odjeću i plakao za Markom vodeći za ruku dvoje male djece. Marko je na kraju optužen za sve nedaće i probleme te je za kaznu spaljen.
Zbog čega su Ražančani nosili Marka na Čistu srijedu kad je početak korizme, dijela godine kad se kršćani odriču mnogih ovozemaljskih užitaka, pa i pretjeranog veselja, a ne dan ranije, na Poklade, kad je sve to dozvoljeno? O tome u Ražancu postoje dvije priče, a u prvoj se kaže da su Turci napali Ražanac na dan Poklada i da se zbog toga Marko nosi kroz selo dan kasnije, a ne na Poklade.
U drugoj priči kažu da je jedne davne godine na Poklade padala kiša i od te godine ostalo je u ražanačkoj tradiciji da se Marko nosi na Čistu srijedu, a ne na Poklade.
Na Čistu srijedu navečer se održavala sveta misa, na kojoj je župnik posipao vjernike pepelom po glavama govoreći: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!”
Poseban ugođaj približavanja Uskrsa osjetio se 14 dana prije toga velikog blagdana. Ta se nedjelja zove Glušnica ili Gluha nedjelja i tog su se dana u crkvi pokrivale slike, raspela i dr., što je bila priprema za skorašnji spomen na muku i smrt Isusa Krista.
Slijedeća nedjelja nakon Glušnice je Cvitnica ili Cvjetnica. Te se nedjelje u crkvu nose maslinove grančice na blagoslov, a pjeva se Muka Gospodinova, što je poseban doživljaj jer je pjeva više pjevača. Cvitnicom je počinjao Veliki tjedan, u kojem se u ponedjeljak i utorak nije održavala posebna služba Božja, već kao i u obične dane.
Na Veliku srijedu misa se govorila uvečer. Pjevala se Muka Gospodinova. Nakon govorenja počeo bi baraban, udaranje štapovima i šibama po klupama i podu. Šibom o oltar prvi bi udario župnik, a zatim bi ga slijedili svi nazočni. Taj je običaj u narodu značio da treba udariti razbojnika Barabu, a ne Isusa, zbog čega se običaj vjerojatno tako i zove.
U davna se vremena služba Božja na Veliki četvrtak održavala prijepodne i poslijepodne. Prijepodne su na Slavu vičnju (Slava Bogu na visini…) zvonila zvona, nakon čega  je zvonar svezao konope i više se nije zvonilo do Slave vičnje na Krsnu ili Veliku subotu. Tog bi dana na svetoj misi župnik prao noge dvanaestorici ljudi, što je simboliziralo 12 apostola. Na svetoj bi se misi pjevala Muka Gospodinova i župnik bi prenio posvećene hostije i Sveto Otajstvo u Božji grob, postavljen za tu priliku na oltaru Srca Isusova. Božji grob su mladići čuvali 24 sata, i to s puškama na ramenu. Kako se nije smjelo zvoniti, umjesto zvonjenja se škrgoćalo (klepetalo). Djeca bi obično išla kroz selo i škrgoćanjem pozivala ljude na misu. Škrgoćale su bile različitih veličina i proizvodile su najraznovrsnije zvukove, a oduvijek su najbolje i najveće bile crkvene škrgoćale.

Veliki petak
To je poseban dan za svakog vjernika, dan strogoga posta i nemrsa. Obično se jede samo riba i pije vino. Na Veliki je petak služba u crkvi bila posebna. Pjevala se Muka po Ivanu. Nakon toga svećenik bi otkrio križ, a vjernici su pjevali: „Evo drvo križa na kome je spas svijeta visio.” Ljudi su klečeći lizili (puzali) od ulaza u crkvu do oltara, gdje bi svatko poljubio raspelo. Klanjajući se križu, vjernici su pjevali: „Puče moj, što učinih tebi i u čemu ožalostih tebe? Odgovori meni.” Nakon završetka svete mise počinjala je procesija. Na čelu procesijske povorke nošen je veliki križ, iza njega su išli muškarci, a za njima župnik, koji je nosio Sveto Otajstvo, i ostali puk, pretežito žene i djeca. U procesiji se pjevala pjesma Puče moj i drugi crkveni napjevi za tu prigodu. Ljudi u procesiji brojnim su starinskim svjetiljkama osvjetljavali put. Prozori kuća, zidovi, terase i ulazna vrata pokraj kojih je procesija prolazila bili su osvijetljeni mnogim svijećama, luminima ili vatrama od pepela i petrolje (petroleja).
Nakon procesije vjernici su se svi vraćali u crkvu gdje se pjevao Gospin plač.
Na Krsnu ili Veliku subotu pred crkvenim se vratima naložila vatra. Na njoj bi se upalila uskrsna svijeća u koju je župnik utisnuo pet grumena blagoslovljenog tamjana i čitao 12 proročanstava. Ljudi su stajali okupljeni pred crkvenim vratima držeći u rukama upaljene svijeće. Nakon blagoslova vatre župnik bi blagoslovio vodu što je za tu priliku u posebnome maštelu (vjedru) donesena na sredinu crkve. Nakon blagoslova ta je krsna voda odnesena u škropionicu kod ulaza u crkvu, koja je bila prazna još od Velikog četvrtka. Odatle su ljudi uzimali posvećenu vodu i nosili je kući za blagoslov domova i ukućana. Nakon blagoslova vode blagoslivljala se voda za krštenje.
U trenutku kad se na misi zapjeva Slava Bogu na visini… „odvežu” se zvona i zvonjavom se navještava Isusovo uskrsnuće. Na Veliku ili Krsnu subotu obavlja se i blagoslov hrane. Žene bi ujutro marljivo poranile da bi ispekle turte, posebne slatke kruhove. Svaka se kućanica pritom trudila da joj turte izgledaju lijepo. Osim turta, na blagoslov se nosio kruh, vino, sol, kuhana jaja, mlada kapula (crveni luk) i dr. Nekad davno, kad su se stanovnici Ražanca više bavili uzgojem stoke, na blagoslov se nosila i janjetina.   

Uskrs
Na taj veliki blagdan cijelo je selo bilo osobito veselo. Sveta je misa bila posebno svečana, a za ručak se jelo najbolje što se imalo. Na Podrači i Popovoj pržini plesalo se kolo, a veselili su se i stari i mladi.

LJETNI CIKLUS
Što se tiče radova u polju košnja, žetva i vađenje krumpira svakako su najvažniji događaji u ljetu. To je ujedno i vrijeme brige – hoće li suša ili tuča uništiti sav dotad uloženi trud.
Međutim, ljeto je i vrijeme pogodno za ribolov, pa su oni koji su se bavili ribolovom lovili najviše ribe. Najčešći oblik ribolova je bio „na sviću“ i mrežama potegačama. Uvijek je bilo i onih koji su lovili ribu dinamitom, a posebno nakon Drugog svjetskog rata i izgradnje okolnih cesta kad je bilo lako doći do dinamita.
Ljetnim ciklusom počinju i razni vjerski ophodi, tj. procesije. Prva procesija je na Spasovo ili Križe (četrdeset dana nakom Uskrsa). Procesija bi tog dana išla oko cijelog polja. Župnik bi jahao na konju, a vjernici su ga pratili pješice. Evanđelišta kod kojih se procesija zaustavljala i kod kojih bi se molilo nalazila su se u zaselcima Garići, Vulete i Baraći, a u Jovićima se kod evanđelišta dobivalo desetak sirova i pet-šest ječmenih kruhova. Onaj tko je nosio križ, a to je nekad bio Ante Potočnjak „Bice”, podijelio bi sir i kruh djeci i ljudima u procesiji. Procesija bi nastavila put prema crkvici sv. Marije Mandaline. Poslije tzv. male mise u toj crkvici procesija bi pošla kroz cijelo polje do zaselka Škavulji, a zatim bi se uputila do Ražanca, gdje bi treći put zazvonilo na tzv. veliku misu. Poslije svete mise svatko je od župnika dobio po jednu litru vina.
Ražančani su posebno štovali lik sv. Ante. Mnogi su se njemu i zavjetovali. Stoga je u Ražancu na blagdan sv. Ante (13. lipnja) također bila procesija u kojoj se nosio kip sv. Ante.
U starija vremena blagdanom Sv. Ante obilježavala se sezona kupanja. Posebno su djeca jedva čekala ovaj blagdan i pjesmu cvrčaka što bi značilo da su počeli topliji dani.
Na blagdan Tijelova (15. lipnja) također je procesija. Djeca, a osobito djevojčice, obučeni u bjelinu iz košarica bacaju cvijeće na put kojim prolazi Sveto Otajstvo i procesija.
Blagdan Sv. Petra i Pavla slavi se 29. lipnja, a 28. lipnja u Ražancu se stoljećima posebno obilježavao. Naime, predaja kaže da su stari Ražančani tog dana na nebu vidjeli kako se nebo u ponoći „otvara” i da su se na nebu mogli vidjeti ljudi za koje su oni bili uvjereni da su sveci.
U spomen sjećanja na taj prastari događaj na više mjesta u selu ložile su se vatre. Umjesto drva upotrebljavala se slama od žita i pšenice. Kad izgori slama ložila bi se suha loza iz vinograda. Jedna vatra je bila kod Bakalarićove kuće, druga na Pisku, koja je bila i najveća, treća kod Bačvarovih vrata, a četvrta kod Miletića vrtlića.
Dan uoči blagdana Velike Gospe (15. kolovoza) bio je strogi post i nemrs. Velika Gospa  proslavljala se uvijek vrlo svečano, ali bez procesije.

JESENSKI CIKLUS
Ako je godina bila dobra, a vinogradi dobro rodili, a upravo je grožđe, tj. vino bilo glavni ražanački proizvod od pamtivijeka, u polje su veselo hrlili i stari i mladi. Tako bi dolaskom rane jeseni ražanačko polje (Stublina, Grljevci, Rupe, Šibenik, Brdo, Janjićka, Glavčine, Brusi i dr.) postalo svakog dana, od rane zore do prvog sutona, puno veselih i raspjevanih berača. Svo grožđe mora biti do Gospe od Ružarija (prva nedjelja u listopadu) u konobi spremljeno u bačve, koje su se prethodnih dana dobro zatopile i oprale u moru.
Ražančani su imali i posebne, svoje, nazive za pojedine sorte grožđa. Tako crno grožđe dijele na: plovinu, puckalicu, galicu, volovinu, crni šljivar, tinturelu, smrdon i turbijan. A bijelo grožđe dijele na: maraštinu, bijeli šljivar, muškatel i dugovisku.
Trganje i priprema vina su bile prigode da se uz šalu i pjesmu rodbina, susjedi i prijatelji međusobno pomažu. Mladima je to opet bila prigoda da se uz rad sastaju, upoznaju, pjevaju i šale.
Nekad su se mnogi poslovi (koji su danas mehanizirani) obavljali ručno i u društvu. Tako je danas nezamislivo ići u trganje (berbu grožđa) bez traktora, dok se to nekad obavljalo karom ili magarcima. Izmjenjene su i posude za vino. Nekad su sve posude (koš, dižva, tratur, maštel, badanj, bačva i kanela) bili od drveta, dok danas prevladava plastika, željezo ili prokrom.
Prilikom trganja običaj je bio da svaki domaćin odnese neku količinu grožđa župniku za pravljenje misnog vina. Ovo se posebno odnosilo na one mještane koji su obrađivali crkvenu zemlju. Njima je to bila obveza.
Nakon trganja pekla se i rakija.
Grožđe i vino najviše je prodavano na zadarskoj tržnici, a kupovali su ih i Podgorci.
Ovo doba godine je bilo pogodno i za vjenčanja. Mladić i djevojka su se prije vjenčanja trebali napoviditi (najaviti) u crkvi, i to tri nedjelje za redom. To se činilo zato da ne bi nastale kakve promjene ili iskrsnule kakve zapreke njihovoj nakani.
Vjenčanja su uvijek značila veselje i svečanost za cijelo mjesto. Tu se okupljala uža i šira rodbina i prijatelji. Osobito su svečana bila vjenčanja „na lipo“, kad bi mladoženja išao po djevojku u njezinu kuću, nakon čega su svi zajedno odlazili u crkvu. Nakon mise svatove je kroz mjesto vodio čajo (poseban stariji svat koji je nosio okićeni štap i damižanu vina s kojom bi nazdravljao s prolaznicima) putem kroz selo kojim obično ide procesija. Ljudi bi ih dočekivali iznoseći pred svoje kuće stolove i nudeći ih vinom i rakijom. Pred svatovima se nosio okićeni barjak na kojem je visjela jabuka, suhi kolač, ručnik, dva rupčića i jedan rubac. Sve to je bilo svezano podvezicom. Kad bi svatovi napravili krug oko sela krenuli bi na večeru mladoženjinoj kući. Pred kućom bi svatove dočekali mladoženjini roditelji. Na kućnom su pragu mladenci morali kleknuti na jastuk da bi im roditelji udjelili svoj blagoslov. Tek tada se moglo ući u kuću na večeru.
U ovo doba godine spada i blagdan Gospe od ružarija, zaštitnice ražanačke župe. Taj se blagdan u Ražancu iznimno svečano slavi i štuje od najstarijih vremena do danas. Slavi se oduvijek prve nedjelje u listopadu. Na svetu misu se odlazilo ujutro u 08 i u 11 sati. Poslije tzv. velike mise u 11 sati slijedi najsvečanija procesija, a nakon toga počinje opće veselje. Plesalo se kolo na Podrači i Popovoj pržini. Tog se dana svi mještani pobrinu za dobar ručak. Veselje i pjesma što počnu nakon ručka traju do kasno u noć. U novoj hrvatskoj državi Gospa od Ružarija proglašena je Danom općine Ražanac.
Blagdan Svetog Luke (18. listopada) u Ražancu se nije posebno slavio, ali postoji jedna uzrečica koja ga obilježava kao svojevrsnu prekretnicu u godišnjem dobu, a glasi:
„Od Svetoga Luke u rukave ruke,
Ne vadi ih vanka do Jurjeva danka.“
Ipak, jesenski ciklus završava sjećanjem na mrtve. To su prije svega Svi Sveti i Dušni ili Mrtvi dan.
Na blagdan Svih svetih ljudi odlaze na groblje da bi svatko uredio grob i oko groba svojih najbližih pokojnika.
U Ražancu se tog dana kušavalo vino iz svake bačve, a neizbježno je bilo i kolo u središtu sela.
Dušni ili Mrtvi dan obilježavao se tako da su vjernici, zajedno sa župnikom, poslije svete mise odlazili na groblje. Župnik bi obišao cijelo groblje blagoslivljajući grobove. U središtu staroga groblja nalazila se nekad kapelica sv. Ante. Pred njom bi župnik izmolio molitvu za mrtve, a vjernici bi, svatko na grobu svojih najbližih, molili za umrle.
U Ražancu je postojalo jedno staro groblje, kojeg se mnogi ne sjećaju, a to se groblje nalazilo oko crkvice Gospe od Zdravlja na Pisku. Naime, u staroj knjizi godova umrlih župe Ražanac piše da je „naš župnik po starodrevnom običaju dužan između ostalog na dan Svih Svetih iza podne održati svečanu večernju misu i u procesiji otići do crkvice Gospe od Zdravlja na Pisku, mjestu stare crkve i grobova i tu izreći par odrješenja, zatim na groblje sv. Ante (današnji spomenik, op. D. D.) gdje ima obaći grobove, a pred samom kapelicom dati odrješenje.”

ZIMSKI CIKLUS
Ovo je period u kojem život na ulici, rivi i polju kao da staje. Početkom hladnijih dana počinju pripreme za zimu i bure kaje ona sa sobom donosi. Život se odvija u kući gdje vrijedne žene predu i češljaju vunu, a neki su imali i tkalački stroj pa su tkali. To su i prigode da se uz ognjište pričaju razne priče o vješticama, štrigama, baba rogama, vukodlacima ili pokojnim rođacima koji su se tobože pojavili tu i tamo. Uz sve to bilo je i pjesme i zabave.
Kako duge zimske noći polako prolaze tako su i pripreme za božićne blagdane u sve većem iščekivanju posebno kod djece.
Od svih svetkovina u Ražancu najsvečanije se slavio Božić. Pripreme za Božić počinjale su već od Svete Kate (25. studenog). Od tog bi se dana u svim kućama osjećalo veselje, osobito među djecom koja su pjevala:
„Sveta Kata Krševanka,
do Božića misec danka.”
Djeca su išla od kuće do kuće čestitati ukućanima blagdan Sv. Kate. Cijeli mjesec, od Sv. Kate do Badnjeg dana, u selu se čula pjesma. Žene bi odlazile u obližnji Gaj (hrastova šuma) i donosile suhe grančice za  friganje (prženje) fritula (uštipaka).
13. prosinca je Sv. Lucija, dan kad su se najmlađi radovali pogledavši ujutro ispod jastuka.
Večer uoči Sv. Lucije djeca bi stavila malo slame ili sijena u jedan kantun (kut) dvorišta ili boloture (terase) da bi magarčić „sv. Lucije“ imao što jesti dok ona stavlja darove djeci ispod jastuka. Djeca su jedva čekala prve zrake sunca da bi pogledali svatko ispod svog jastuka. Tu bi se našlo bombona, suhih smokava i drugih slatkiša.
Uoči Badnjeg dana snažni bi mladići iz Gaja donosili dva do tri hrastova debla, koja su se stavljala na komin. Njima bi se na Badnju večer naložila vatra. Tada bi glava kuće (najstariji član obitelji) u jednoj ruci digao pot (posudu) vina, a u drugoj jelo što je bilo pripremljeno za tu večer. Nazdravio bi dijeleći s panjem badnjakom vino i jelo govoreći: „Zdrav moj badnjače! Živio, s kin ovu god(i)nu, Bože daj s otin i dogod(i)ne, u miru i zdravlju! Živio! Polak tebi, polak meni!”
Na Badnji dan bi se najčešće kuhao bakalar i pekli uštipci. Za taj bi se blagdan u žrvnju samljela pšenica, a zatim bi se brašno prosijalo kroz fino sito. Od tog se brašna zamijesio kruh što se jeo za Božić. Nakon večere uz zapaljeni badnjak, mladići i djevojke uputili bi se kroz selo pjevajući razne pjesme, pretežito crkvene božićne.
Sutradan po Badnjem danu je Božić. Božićna sveta misa počinjala je točno u ponoć (ponoćka) u noći između Badnjeg dana i Božića. Crkva je bila svečano urešena, kao što je i danas običaj. Napravile bi se jaslice, pred koje bi se narod došao pokloniti. Ponoćka je bila posebno svečana misa. Slavilo se rođenje Spasiteljevo i pjevale bi se razne božićne pjesme, od kojih je posebno mjesto zauzimala stara hrvatska pjesma “U se vrime godišća”, koja se u Ražancu pjeva:
„U sve vrime godišta
mir se svitu navišta
porođenje djetića
od Djevice Marije…”
Nakon ponoćke ljudi su na Podrači plesali kolo sve do početka druge mise, tzv. zornice. Mladići bi se okupili oko zvona i svaki bi od njih loncijao (kratki udarci klatnom zvona). Običaj je bio da se poslije ponoćke Božić čestita užoj rodbini, a nakon zornice, koja se održavala u pet sati ujutro, Božić se je čestitao prijateljima i široj rodbini. Sveta je misa na Božić govorena u 11.30 sati. Nakon mise mještani su odlazili na ručak, a kasnije bi svi ponovo išli na Podraču plesati kolo. Na Podrači su bili postavljeni stolovi s pet-šest kabala (većih posuda) vina. Stari bi ljudi sjedili za stolovima, a mladež je plesala u kolu. Stariji su muškarci za tu prigodu nosili crvene okrugle kape s crnim resama na potiljku. Pjevale su se stare hrvatske pjesme, a često bi se i stariji ljudi pridružili mladima u kolu plešući s njima.
Dan nakon Božića slavio se Sveti Stjepan ili Stipanja. Tog bi se dana ljudi častili i veselili kao i za Božić.
Nakon Stipanje je Sveti Ivan (27. prosinca) ili Ivanja, također dan veselja kao i prethodni dan.
Na blagdan Nevine dječice (28. prosinca) ili Mladinaca u Ražancu bi svi mladi platili svetu misu i obvezatno joj bili nazočni.
Nova godina ili Mlado lito u Ražancu se također svečano dočekivalo. Na Silvestrovo ili Staru godinu navečer ljudi su odlazili u crkvu. Poslije mise župnik bi poveo kolo plešući s mještanima. Veselje je bilo jednako onome na Badnji dan. Djeca su cijeli dan Stare godine trčala po selu i vukla na špagu (konopu) stare late (limeni otpad) i kante da naprave što veću buku i da s tim otjeraju proteklu godinu, u nadi da će sljedeća biti bolja.
U starija vremena ljudi su bili siromašni i teško su se snalazili za hranu, ali je u svakoj obitelji ručak na Mlado lito bio prilično dobar. Djeca bi tog dana obilazila kuće čestitajući ukućanima Mlado lito. Bio je običaj da u ruci nose jabuku ili krumpir u koje bi im domaćini utiskivali kovane novčiće.
Voda se blagoslivljala na Sveta Tri kralja (07. siječnja). Noseći tako posvećenu vodu ljudi su prije zore odlazili u polje i maslinovom grančicom blagoslivljali svoj komad zemlje (imanje, posjed). Voda se većinom nosila u tikvicama, ali i u bočicama.
Dana 03. veljače slavi se Sv. Blaž, biskup i mučenik. Na svetoj misi župnik blagoslivlja grla vjernika dvjema prekriženim svijećama. U Ražancu se taj običaj zove grličanje, a njime su vjernici trebali cijele godine biti zaštićeni od grlobolja.
U veljači je vrijeme promjenjivo, o čemu svjedoči i uzrečica što se u Ražancu govori na Sv. Blaža, a glasi:
„Bura fora, snig do mora,
Gospa Kandelora,
Sveti Šime da je lipo vrime,
Sveti Blaž da je laž,
a glistina da je istina.”   

S dužim danima i kraćim noćima život kreće dalje ususret proljeću. Ciklus se okrenuo za jednu godinu. I tako iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, s većim i manjim promjenama, do današnjih dana.

ZAKLJUČAK
U pregršti vrijednih i značajnih narodnih običaja Ražanac i ražančani moraju prepoznati njihovu vrijednost i održavati ih u obliku i načinu kakvi su oduvijek bili. Bez njih, ma koliko god se išlo naprijed tehnološki i materijalno, ostat ćemo na vjetrometini povijesnog trenutka u kojem se nađemo. Stoga nam je svima zadatak da sačuvamo običaje i tradiciju za našu djecu koje su nam preci ostavili u zalog.