Turska se opasnost u zadarskom kraju počela osjećati već početkom 15. st., kad su Mlečani 1411.g. naredili da se pomnjivo pregleda zadarska tvrđava i ustanovi bi li gradska posada mogla uspješno odbiti Turke u slučaju njihove navale.
U rano proljeće 1432.g. Dubrovčani izvješćuju kralja Sigismunda kako je turski vođa Ishak-beg s približno 3.000 vojnika prešao preko Bosne u Hrvatsku (u Liku i na zadarsko područje), gdje je nanio veliku štetu. Ljudima je, pak, nastavljaju Dubrovčani u svom izvješću, mogao učiniti malo ili nikakvo zlo, jer su se oni na vrijeme sklonili na sigurna mjesta. Poslije te provale Turci su u okolici Zadra i Šibenika do 1466.g. pljačkali, rušili i palili u više navrata. Dvije godine kasnije, 1468., prodrli su čak do Senja. Tada su u zadarskoj okolici ognjem i mačem opustošili sve do čega su došli i odveli nebrojeno mnogo ljudi i blaga. Stanovnici sela zadarske okolice su se privremeno sklanjali pred turskim napadima, a kasnije bi se ponovno vraćali kad prođe opasnost. Godine 1482. župnici iz 42 sela zadarske i ninske biskupije šalju svoje predstavnike, don Ivana Bezeka (Besech) iz Opatičjeg Sela kod Ražanca i Andriju Stojmanića iz Poličnika, u Veneciju da mole vladu da ih oslobodi plaćanja desetine, jer su im prihodi slabi zbog stalnih turskih upada i pljačkanja. 
Većina sela na području Ražanca porušena je i opustošena u tursko-mletačkim sukobima tijekom 16. i 17.st., pa im se više ne spominju ni imena. Oštri Rat je nakon povlačenja Turaka pretvoren u Rtinu. Opatičje Selo bilo je smješteno između Podvršja i Miogošćine (srednjovjekovni zaselak Radovina), a ne kao što se prije mislilo da je bilo na položaju današnjeg lokaliteta Opatija.  Zlokajci (ili Zlokrajci, Zlokjavci) nalazili su se na položaju današnjih Rudića. Od Mundićia (ili Premudića) ostao je lokalitet u polju između današnjih Jovića i Radovina, kao i lokalitet Brusi kod Opatije. Veliki i Mali Čakavci, Polačina i Pustojanci nalazili su se na položaju današnjih Jovića.              
Od nekadašnjeg stanovništva samo je mali broj ljudi preživio turske najezde i ostao na ovom prostoru. Većina se razbježala u hrvatsko primorje, Istru i drugdje, a mnogi su stradali. Malobrojnima koji su uspjeli očuvati svoja ognjišta pridružili su se i tu našli svoj dom mnogi ljudi iz Bosne i Hercegovine, koji su bježali pred Turcima. Ti su doseljenici dali štokavski pečat govoru današnjih Ražančana. 
Zbog turskih pustošenja na području Ražanca nije održana ni većina nekadašnjih prezimena koja su bila poznata u ražanačkim selima, primjerice Baraković, Marković, Vlatković, Benković, Šegotić, Bonac, Viveričić, Milojević, Radonić, Radinović, Jadrijević, Meštrović, Grahovčić, Fabijanić, Pustojanac, Velanović, Ursojević (Vrsojević), Marojsić, Kortišević, Jurinović, Lalošević i dr. 
Obitelj Baraković živjela je u Plemićima ispod liburnske gradine Venac. Bili su veleposjednici u selima: Plemići, Brusi i Oštri Rat. Iz te obitelji potječe naš znameniti i jedan od najstarijih pjesnika iz 16. i s početka 17.st. Juraj Baraković (1548.–1628.).
Markovići su od 14. do 16.st. Živjeli u selu Čakavcima, na mjestu današnjih Jovića, koje je po popisu stanovništva 1527.g. imalo 35 stanovnika. Potjecali su od poznatog roda Šubića iz Bribira, a nazvani su po Marku, pripadniku te loze, koji je, čini se, prvi doselio u Čakavce u 14.st., te dobio imanje u Polačini i Krbavac Lugu. 
Neke poznate zadarske obitelji iz onog vremena imale su posjede na području Ražanca, to su: Ghirardini, Krnarutić, Jurjević, de Marko alias Meštrović, Ljubavac, Grisogono (ili Grizogono), Pasini i dr. 
O obitelji Miočić, kojih danas ima u gotovo svim selima oko Ražanca, vinjerački pjesnik Vladislav Vežić je napisao jednu pjesmu dovodeći ih u svezu sa plemenitaškom lozom Kačić–Miošić iz makarskog primorja iz koje potječe i poznati pjesnik fra. Andrija Kačić– Miošić.
 
RAŽANAČKI KNEZOVI KAČIĆI

U Ražancu nastava i danas
jedna loza Kačića plemena
koja sebe Mijočićim zove.
Al su ovi Kačići knezovi
pometnuli gospodsko od´jelo,
ter ih resi običajno pučko
za svečane i svatovne dane:
svitan haljak, vezena ječerma,
crven-kapa, kalpak od baršuna,
i srebrene ne prsima toke,
vinjast pojas, modri benevreci,
i gospodske do koljena čizme,
a o bedri sablja domaćica.
Al se tuđi običaji šire
kradom, kao plima u nevidu,
pak m´jenjaju stase i od´jelo.
Al Kačića loza u Ražancu
još i danas kao svijeća sv´jetli
svojoj braći i narodu svome,
ter su njemu pobornici vjerni.

Ranohrvatsko selo Ražanac do turskih je provala bilo smješteno oko crkve sv. Jadrije (Andrije), u polju, oko 2 km južno od današnjeg mjesta. Susjedna sela Ražancu bila su: Oštri Rat (Rtina), Brusi, Opatičje Selo, Zlokajci (ili Zlokrajci), Veliki i Mali Čakavci (Jovići), Polačina, Pustojanci, Mundići (ili Premudići), Magline, Snojaci, Krbavac Lug, Stanića (ili Stanićje) Selo, Ambroza Selo, Milgošje Selo, Podvršje, Jazbulje Selo, Gramoglavac, Plemići, Juba, Vicigorić i Krneza.
Mjesto na današnjem položaju uz more izgrađeno je tek početkom 16.st., nakon što su Mlečani radi obrane od Turaka i gusara uskoka u Velebitskom kanalu izgradili brojne utvrde. Tako su i na omanjem poluotočiću uz more 1507.g. utvrđene tri kule, oko kojih Ražančani i Čakavčani počinju graditi kuće i razvijati naselje. U jednom dokumentu od 20. studenog 1508.g. piše da Jure Kortišević iz Opatičjeg Sela kupuje u Vida Benkovića teren za gradnju kuće u Ražancu.
U prvoj polovici 16.st. u Ražancu je izgrađena i crkva Gospe od Ružarija, koja je u više navrata nakon toga bila rušena i pljačkana od strane Turaka.

Od 1570. do 1573.g. vodio se tzv. Ciparski rat  između Turskog Carstva i Mletačke Republike. Za mletačko-turskog rata i to je novo naselje porušeno i opljačkano, a stanovništvo se razbježalo. Autohtono hrvatsko stanovništvo čakavskog govornog područja djelomično je ginulo, odvedeno u tursko ropstvo i pomuslimanjeno, a djelomično se razbježalo u primorska sela, na zadarske otoke, Pag i dalje u Istru, Italiju, Austriju i Ugarsku. Ondje i dan-danas žive njihovi potomci. Luka Jelić kaže da "Lički sandžakat zahvaćaše skoro glavni dio njegdanje primorske hrvatske Banovine, koja je 1525. godine podpala sasvim pod Turke. Taj prediel suvremeni izvori nazivlju Gornjom Hrvatskom 1); a poznatiji ga svedjer nazivlju starim mu imenom hrvatske Banovine, Banaticum, Banadego 2)." 
Dana 26. rujna 1576.g. postignuto je razgraničenje, koje je na ražanačkom području bilo kod sela Carbauaz lugh (Krbavac Lug) i Stanichia sello (Stanića Selo).
Ražanac je ponovno naseljen tek 1597.g., ali većinom sa stanovništvom doseljenim s turskog područja, najvećim dijelom iz Bosne i Hercegovine. Godine 1603., kako izvješćuje Papin poslanik biskup Michiel Priuli, Ražanac je imao 22 ognjišta i 150 žitelja. Biskup Priuli je u ovoj vizitaciji izvršio popis svih crkava ninske biskupije pa je tako u Ražancu spomenuo samo crkvu sv. Jerolima. Ovdje je zanimljivo primijetiti da biskup Priuli nigdje ne spominje crkvu Gospe od Ružarija. Ona je najvjerojatnije u vrijeme njegove vizitacije bila srušena  i još neobnovljena.
Popis stanovništva zadarskog područja 1608.g. proveo je gradski knez Zadra Oktavijan Mocenigo. Te je godine popisano i stanovništvo Ražanca. Popis je zanimljiv stoga jer sadrži imena svih kućedomaćina, a članovi kućanstava iskazani su samo brojčano i razvrstani u pet rubrika: starci, sposobni (za oružje-puškari), žene, dječaci i djevojčice.
Ražanac je 1608.g. imao 234 stanovnika, što je u odnosu na prethodni popis od prije samo pet godina (iz 1603.g.) više za 84 stanovnika.
U ovo vrijeme ni rata ni mira na područje pod kontrolom Turaka često su se zalijetali senjski uskoci pljačkajući sve do čega stignu, a ponajviše stoku. Nerijetko bi se znalo dogoditi da ne uspiju osmanlijama ništa opljačkati pa nasilno otmu stoku mirnim seljacima na obali i na otocima. Ovo je ujedno bila i glavna pritužba žitelja Ražanca kroz kojeg su senjski uskoci često prolazili u pohodu na turski teritorij.  
Leopold Riko Finka pronalazi u ražanačkom Godaru uz 1662.g. prezime Bunjevac, a zanimljivo je da Srbi iz Bukovice (prebjezi pred Turcima), katolike Hrvate podrugljivo nazivaju Bunjevcima.
Tko su Bunjevci i odakle oni u ražanačkom kraju?
U brojnim sporenjima povjesničara, demografa, etnologa, etimologa i drugih o porijeklu Bunjevaca prevladalo je jedno, moglo bi se reći, opće mišljenje, a to je da je zbog turskih osvajanja Bosne i Hercegovine u 15.st. došlo do masovnog iseljavanja stanovništva (i Bunjevaca). Mate Matas navodi: "Najveća skupina je krenula prema Dalmaciji. Dio je krenuo prema Lici, te velebitskom primorju i podgorju, a dio prema Bačkoj i podunavskom prostoru općenito. Dio bunjevačkog stanovništva ostao je u Bosni i Hercegovini."
Međutim, iako su Bunjevci u ove krajeve došli u 15.st., odmah nakon pada Bosne i Hercegovine pod tursku vlast, u Ražancu i na ražanačkom području tada još nije bilo većih tragova bunjevačkog stanovništva.
Bunjevci su naselili krajeve oko Zrmanje, Zelengrada, Benkovca i Zemunika, gdje se miješaju sa starosjediocima. Prva velika selidba Bunjevaca iz ovih krajeva počinje 1605.g. zbog neuspjelog ustanka protiv ličkog sandžak-bega. Iz okolice Zemunika sele se u Lič (kod Fužina), u Gorski kotar. Godine 1627. dolazi do nove selidbe južno od Liča, jer je taj kraj bio prenapučen. Posljednja selidba Bunjevaca je 1645.g. U potpunosti nastanjuju primorsku stranu Velebita naselivši gradove Karlobag, Jablanac i Starigrad (kod Senja), koji su zbog turske opasnosti bili uglavnom prazni. Između 1683. i 1687.g., kada Turci doživljavaju velike poraze na svim bojištima, Bunjevci se šire i s drugu stranu Velebita, u Liku.
Masovnijim dolaskom Bunjevaca na ove prostore oko 1645.g. od starijih ražanačkih prezimena, koja su nam poznata iz popisa od 1608.g., zadržala su se samo prezimena: Jović, Marelić i Škulić. Već 1662.g. u ražanačkom Godaru spominju se uz stara i neka nova prezimena koja ne susrećemo u popisu iz 1608.g. To su prezimena: Matak, Valičić, Bunjevac, Dundović, Radobolić (ili Radobilić), Vlaković, Lilić i dr. Ako npr. uzmemo danas najbrojnija prezimena u Ražancu, a to su zacijelo Miletić i Kožul, i potražimo njihovu povezanost s bosanskohercegovačkim područjem u kojima danas žive potomci Bunjevaca, dovest će nas do zaključka da su najvjerojatnije u velikim selidbama bunjevačkog stanovništva pred Turcima i oni došli na ove prostore, koji su koliko-toliko za njih bili sigurni. Prezime Kožul i danas masovno susrećemo u Hercegovini, a posebno u okolici Tomislavgrada, premda ih ima i pravoslavnih u Islamu Grčkom.
U vizitaciji biskupa Pavla Draganovića po Bosni od 1741. do 1743.g. pored nekih prezimena navode se i brojevi uz imena mjesta koji označavaju broj obitelji i broj stanovnika. Tako nalazimo da se u toj vizitaciji prezime Miletić spominje u Broćnu gdje ih je bilo 3 obitelji i 24 ukućana od tog roda.
Moglo bi se reći da su Bunjevci imali kontakt s ražanačkim područjem i prije njihove posljednje selidbe 1645.g., jer je Ražanac, nakon što je bio porušen 1570.g., naseljen ponovno tek 1597.g., ali stanovništvom doseljenim s turskog područja. Međutim, uzmemo li u obzir činjenicu da je 1645.g. počeo Kandijski rat, i da je Ražanac te godine bio napadnut, vjerojatno su Bunjevci imali veći kontakt s ovim područjem tek nekoliko godina kasnije, kad su Mlečani uz  veliku pomoć uskoka protjerali Turke nešto istočnije. Tada je postignuto razgraničenje između mletačkih i turskih posjeda u Dalmaciji, poznatije kao "Linea Nani."
U 15.st. među Bunjevcima dolazi do jezične promjene, stvara se nova, ikavska akcentuacija, što će poslije postati njihovo glavno obilježje. To se može primijetiti i kod govora današnjih stanovnika šireg podvelebitskog prostora. Taj govor što su ga bunjevački stočari i ratari preko Dinare, Svilaje i Moseća prenijeli u opustošena područja oko Zadra, Zemunika, Skradina, Šibenika i Benkovca oko 1600.g. potpuno je zahvatio cijelu Bukovicu, a širio se i uz more na zapad, te je ubrzo zahvatio Ražanac i Vinjerac. Stanovnici otočkog i primorskog dijela bliže zadarske okolice za stanovnike ikavskog govornog područja i danas upotrebljavaju naziv Vlaj, Vlah, Vlajo i sl. Za pojam Vlah Anđelko Mijatović  kaže da je "ovaj pojam dosta široka značenja. Pored narodne pripadnosti može imati značenje staleške pripadnosti – stočara i ratnika. Muslimani u Turskom Carstvu pored različitih naziva upotrebljavali su i ovaj, zajednički, za sve kršćane Carstva. U sjevernim krajevima Hrvatske ovaj je naziv uobičajen za sve pravoslavne. Stanovnici Splita, Trogira, Šibenika, mjesta i otoka u okolici tih gradova još i danas nazivaju Vlasima (Vlajima) stanovništvo Dalmatinske zagore koje se donedavno bavilo isključivo stočarstvom. U narodnim pjesmama pojam Vlah ima vjersko značenje – pripadnost kršćanstvu."
Mlečani su sve stanovnike zadarskog zaleđa nazivali Morlacima (Morlacco), što u prijevodu znači Crni Vlah. U to vrijeme se i Velebitski kanal zvao Morlački kanal. Mlečani su, međutim, zvali Morlacima i sav slavenski živalj kopnenog dijela Balkanskog poluotoka, jer su se žitelji toga područja odijevali u tamna crna odijela.
Od 1645. do 1669.g. vodio se rat između Turske i Venecije za otok Kretu, tj. Kandiju, tzv.  Kandijski rat.  Ubrzo se rat proširio na čitavo Sredozemlje, a umnogome se odrazio na Dalmaciju i sam grad Zadar, koji je bio najvažniji grad u posjedu Venecije na istočnoj obali Jadranskog mora.
Odmah prve godine Kandijskog rata (1645.) Turci su napali Ražanac, ali bez uspjeha. Taj događaj povjesničar Grga Novak ukratko opisuje ovako: "Za Kandijskog rata, između Turske i Venecije 1645. – 1669., vodile se borbe u Dalmaciji i na njenoj cijeloj granici prema Turskoj. Dok su se zbivali veći događaji na Iztoku, odluči bosanski paša Ibrahim, po nalogu Porte, napasti Dalmaciju. Lički sandžak Halil-beg napade mletački posjed u sjevernoj Dalmaciji i dopre do Ražanca, ali bude odbijen i morade uzmaći."
Legenda kaže kako je tada baba Nidićka obranila Ražanac s nekoliko košnica pčela, dok su muški stanovnici Ražanca bili u ispomoći Ninjanima.
Kandijski rat je spriječio promet žitom koji se do 1645.g. odvijao preko Ražanca, Ljupča, Privlake i Novigrada. Međutim, rat nije spriječio krijumčare ulja, sira, vune i kože s turskog područja. U svim selima kraj Zadra (Ražanac, Pakoštane, Biograd, Sv. Filip i Jakov, Bibinje, Posedarje i dr.) nalazili su se izvoznici te robe koja se izvozila u Senj, Rijeku, Šibenik…
Sljedeće, 1646. godine, u svibnju, bosanski je paša sa 25.000 vojnika prešao iz Livna u Knin i tu se ulogorio. Cilj turskog napada bio je Zadar i Šibenik. Na vijest o približavanju brojne turske vojske generalni providur Foscolo naredio je da se sruše naselja: Gruse, Ljubač, Nerezane, Bokanjac, Filipjakov (Sv. Filip i Jakov) i Pakošćani (Pakoštane, op. D. D.), a stanovništvo je preseljeno na otoke. Grad tad nisu osvojili, a niti su ga ikad poslije osvojiti.
Dana 02. lipnja 1646.g. generalni providur L. Foscolo šalje ispomoć u Novigrad, koja se sastojala od jedne galije, koja je teglila drugi brod s topom, oružjem i hranom. U međuvremenu Novigrad je već pao u turske ruke, a novigradski prognanici su navedenu pomoć susreli u Novigradskom ždrilu. Teglenica i galija su tad vraćene natrag u Zadar, a Novigrađani su pristigli u Ražanac, u kojem je već tada bilo mnoštvo prognanika iz susjednih sela. Svi prognanici stali su uz Ražančane u obranu Ražanca kojeg su, kao i sva ostala susjedna sela tih dana, napadali Turci. Nema pisane građe da je Ražanac osvojen u ovom turskom naletu.
Međutim, već 23. srpnja 1646.g. bosanski paša srušio je sva mjesta u zadarskoj okolici. Najgore su prošla slabo branjena i nezaštićena okolna sela, a među njima i Ražanac. Zbog nadmoći turske vojske i na zapovijed glavnog upravitelja Ražančani su morali napustiti mjesto, koje su prije odlaska spalili da se neprijatelj ne bi u njemu zadržao. Turci su bijesni ušli u napušteni Ražanac, srušili sve kuće i zapalili kule. Ražanac je u to vrijeme imao 100 kuća, a vlasnik sela bila je zadarska obitelj Ghirardini. Ako pretpostavimo da je u svakoj kući bilo približno četiri ukućana, a vjerojatno je bilo i više, onda je Ražanac te godine imao oko 400 stanovnika, što nije nimalo zanemariv broj u to vrijeme.  
Stanovništvo iz zadarske okolice prebacivano je na otoke, dok su neki potražili spas i u samom Gradu, a Mlečani su ih potom plaćali kao vojnike za obranu Grada. Mletački ratni savjet je dao naredbu da se opustoši zadarsko okružje – popaljene su čak i masline, kako bi se Turcima onemogućio opstanak u ovim krajevima. U to je vrijeme turska vojska ognjem i mačem opustošila sve u zadarskoj okolici.
No, međutim, ni uskoci nakon toga nisu mirovali, pa je tako dana 24. kolovoza 1647.g. Petar Smiljanić podnio izvještaj mletačkom providuru o napadu Morlaka na Gračac. On u tom izvješću kaže da su Ražančani, Ljupčani i Posedarci sa još 150 ljudi krenuli preko Modriča (ispod Velebita, zaselak Jasenica, op. D. D.) na Turke u Gračac. Turcima su tom prilikom zapalili 400 kuća i otjerali preko Velebita, u Modrič, 2.600 volova, 90 konja i 300 komada sitnog blaga. Međutim, ostali su bez dijela svog plijena, jer su im ga neki, vjerojatno razbojnici, putem pokrali.
Oko mjeseca rujna 1655.g. Turci ponovno napadaju Ražanac. Ražančani su se žestoko oduprli turskom napadu, pa je zbog toga generalni providur Antonio Zen, po odobrenju Senata, 29. studenog 1655.g., dodijelio stanovnicima Ražanca, koji uživaju državnu plaću, još 100 libara beškota kao nagradu zbog toga što su junački izdržali ovaj turski napad.
Početkom mjeseca ožujka 1656.g. Ražančani, Vinjerčani, Ljupčani, Posedarci, Novigrađani i Krmpoćani (Medviđani, op. D. D.), pod zapovjedništvom kapetana Janka Mitrovića, a po naređenju generalnog providura Antonia Zena, nadziru dva klanca kod Starog Obrovca da bi spriječili prodor turske konjice u Dalmaciju.
Dana 08. srpnja 1658.g. "guvernadur" knez Frane Posedarski iz Vinjerca izvješćuje zadarskog kapetana Antonia Zena o napadu bosanskog paše Ahmeta na Novigrad, Posedarje, Vinjerac i Ražanac.
20. svibnja 1660.g. kapetan Antonio Zen određuje harambašu Petra Grguricu i harambašu Marka Milkovića za zapovjednike kotarskih Morlaka (Ražanac, Vinjerac, Posedarje i Novigrad). Iste godine ninski biskup Franjo Andronik je sve Morlake bizantskog obreda, koji su bili raspršeni po biskupiji, skupio u župe Ražanac i Posedarje da olakša rad na njihovu obraćanju na katoličku vjeru.
Već prvih godina Kandijskog rata u zadarsku i ninsku biskupiju pristiže, tj. bježi pred Turcima pravoslavno pučanstvo. Suočeni s velikom demografskom promjenom biskupi nastoje obratiti ove došljake koji se vjerski, moralno i etički razlikuju od starosjedilaca katolika. U velikoj većini i uspijevaju u ovome tako da je prema karti iz 1692.g. na kojoj je uneseno svako selo ninske biskupije s naznakom koliko ima katolika, a koliko shizmatika (pravoslavni obraćenici na katoličku vjeru, op. D. D.), ninska biskupija imala 7.052 katolika i 6.276 pravoslavaca. Ražanac je prema ovoj karti imao 364 katolika i 58 shizmatika.
Početkom 1662.g., usred zime, Turci su iznenada i neuobičajeno za to doba godine napali okolicu Zadra. Bosanski paša uputio je svoga ćehaja (tajnika, op. D. D.) sa oko 4.000 ljudi da napadne Ravne kotare. Turci su se ovaj put najviše okomili na okolicu Nina. Zaplijenili su 20.000 grla krupne i sitne stoke i zarobili 200 ljudi, uglavnom čobana. Na vijest o nemilom haraču skupilo se oko 800 Morlaka i dalo se u potjeru za Turcima. Na Otresu, blizu Ostrovice, su ih sustigli. Započela je borba u kojoj su uskoci teško stradali. Morlaci su imali preko 400 mrtvih i zarobljenih. U toj borbi, kako piše u ražanačkom Godaru, dana 13. veljače 1662.g., poginulo je 15 junaka Ražančana: kapetan Šime Matak, Ivan Matak – sin Šime, Grubiša Škulić, Jure Valičić, Šime Ugarković, Božo Garkinić, Nikola Bunjevac, Juriša Dundović, Ive Radobolić (ili Radobilić), Grgo Jović, Maraš Jović, Vučen Vlaković, Vid Lilić, Mate Sikirić i Ivan Škulić.
Dana 08. svibnja 1663.g. providur Girolamo Contarini raspoređuje straže po Bukovici određujući svakom morlačkom glavaru klanac ili prijelaz koji je dužan čuvati. Tako je harambaša Ivan Krekat sa Ražančanima i Jaseničanima zadužen za klanac kod Bilišana.
Kad su Turci osvojili Kretu 1669.g. potpisan je mir između Turske i Venecije. Ubrzo nakon toga 1670.g. ninski biskup Francesco de Grassi odobrava obnovu ražanačke crkve Gospe od Ružarija, a godinu dana kasnije, 1671., utvrđeno je razgraničenje između mletačkih i turskih posjeda u Dalmaciji.
Međutim, i nakon potpisanog mira 1670.-ih i 1680.-ih godina, mira na ovim prostorima nije bilo.

Morejski, tj. Peloponeški rat,  koji je izbio 1684.g., trajao je do 1699.g. Taj novi rat je donio i nove nevolje na ove prostore. To je ujedno bilo i vrijeme kad su Turci konačno istjerani sa zadarskog područja.
Pod zapovjedništvom kneza Frane Posedarskog, a pod vodstvom svoga mještanina Vuka Ugarkovića, Ražančani drže stražu u Šupljoj Crkvi, dok su Posedarci i Novigrađani bili raspoređeni na Roškom Slapu, u Mokrom Polju i u Erveniku.
Početkom mjeseca siječnja 1671. godine nekoliko uskoka je na posedarskom području presrelo i opljačkalo dva grčka trgovca koji su prolazili tim nesigurnim stazama. U tom napadu jedan je trgovac ubijen, a drugi je teško ranjen. Na dojavu o ovom događaju odmah je reagirao mletački providur u Zadru Antonio Barbaro naredivši posedarskim i ražanačkim harambašama da otkriju zločince. Ubrzo je sumnja pala na Marka Dopulja i Jakova Mitrovića iz Islama i Grgu Miletića iz Ražanca. Providur Barbaro nakon toga naređuje knezu Petru Posedarskom i Stojanu Jankoviću da sa 20 konjanika odjašu u Posedarje i Ražanac i da zaplijene svu opljačkanu robu, koja se sastojala od: 101-og reala cekina, 25 reala srebra, 120 reala sjedalica, 53 reala pamučnog platna, indijskih rubaca, crvenog platna, turskog platna, dva konja (jedan sa sedlom i samarom), jedna sablja, jedno krzno, jedan buzdovan, jedna vesta od crne tele (platna), bijela tela, jedan poklopac od pozlaćenog srebra i jedan željezni čekić. Uz to providur je zaprijetio Posedarcima i Ražančanima da uhvate ubojice grčkog trgovca i da namire opljačkanu robu pod prijetnjom da će neposlušnima biti zapaljene kuće.
Nakon ovog događaja providur A. Barbaro šalje Ražančane, Posedarce i Novigrađane na stražu u tvrđavu Ostrovicu, a za zapovjednika postavlja Stojana Jankovića.
U nekoliko sljedećih godina dolazi do napetosti i trzavica između starosjeditelja u Velebitskom podgorju, od kojih je većina u ovaj kraj došla za vrijeme Kandijskoga rata, i novih prebjega s turskog teritorija. Starosjeditelji su bili Ražančani i Vinjerčani. Zbog toga se 1675.g. ražanački knez Ivan Rukavina žali generalnom providuru da su zemlje koje su uživali u Ljupču dodijeljene doseljenicima Radovina (ili Miogošćina), a one koje su uživali pod planinom zaposjeli su doseljenici iz Starigrada, pa moli da im se dodijeli obradive zemlje, jer bez nje ne mogu živjeti.
Dana 15. travnja 1678.g. generalni providur Pietro Valier imenovao je ražanačkog župnika don Ivana Petrovića bilježnikom lige.
Zbog neposredne turske opasnosti generalni providur Valier početkom 1679.g. odredio je Stojana Jankovića za zapovjednika sela: Ražanac, Ljubač, Radovin, Vinjerac, Starigrad, Posedarje i Budin.
U travnju 1683.g. mletački providur Donato obaviješten je da će se bosanski paša sa velikom vojskom primaknuti Dalmaciji. Stoga je izdao zapovijed da se svi republički podanici vrate na mletačku stranu i da im se zabranjuje da daju utočišta porodicama s turskog teritorija koje namjeravaju uskočiti. Međutim, više nije bilo načina da se pobunjeni Morlaci umire, kojima su se čak pridružili i njihovi svećenici. Krenuli su u osvajanje turskog teritorija uz poklike: "Živio Krist, živio Krist!"  Osvojili su u tom naletu Skradin, a zatim i Gornji i Donji Obrovac.
U mjesecu ožujku 1684.g. dalmatinski generalni providur Lorenzo Donato postavlja kapetane svim kotarskim selima, razvrstava ta sela u četiri skupine, a za zapovjednike tih četiriju skupina imenuje Stojana Jankovića, Smoljana Smiljanića, kneza Franu Posadarskog i Šimuna Bortolovića. Stojan Janković (tj. Mitrović, op. D. D.) bio je zapovjednik Ljupča, Ražanca, Radovina, tvrđave Vinjerac, Posedarja, Budina, Badnja i Starigrada. Kapetan Ražanca je bio Iveško Jović. U tom razdoblju izvršen je i popis oružanih i nenaoružanih pješaka i konjanika u gornjim selima Kotara uključivši i doseljenike.
U ovom ratu dolazi do velikog krijumčarenja soli s mletačkog na turski teritorij, a 1683.g. krijumčarenje vinom, sirom, vunom, paklinom i dimljenim mesom cvjeta u Ražancu kao i u  Novigradu, Obrovcu, Posedarju i  Vinjercu.
Početkom Morejskog rata sredinom 1684.g. i porazom Turaka kod Beča, započinje njihovo povlačenje sa šireg zadarskog područja. Međutim, pojavili su se novi problemi, ovog puta u svezi granične crte između Mletačke Republike i Austrije. U dokumentu od 03. rujna 1699.g., koji govori o sporu između ćesarevaca i Mlečana, kao jedan od mnogobrojnih svjedoka i učesnika u ratu protiv Turaka spominje se Iveško Jović, kapetan Ražanca, koji je tada bio u 80-oj godini života.     
Iz ovoga je vidljivo da je najpoznatiji uskok s područja Ražanca u  vrijeme Morejskog rata bio kapetan Iveško Jović. Rodom je bio iz obitelji Jović, koja se od 1608.g. spominje u prijašnjem naselju Polačini, odnosno Pustojancima. Najvjerojatnije današnje naselje Jovići nosi ime upravo zahvaljujući junačkim djelima ovog hrabrog ratnika kojemu je i Andrija Kačić Miošić posvetio nekoliko redaka:

" …Ništa manje Joviću Iveško
Silni junak od Kotara ravna;
Na vojsci je Jović ostario,
Svitlu sablju krvce napojio…"


I stanovništvo ražanačkog kraja je opjevalo djela svog junaka:

Kada Turci Kotar porobiše,
Svete Mande crkvu razoriše,
Iz kaleža rujno vino piše,
Paramentin konje kitiše.
Da ne bi Iveška Jovića
I delije Bože Pometića
I ostalih drugih Ražančana
I dodatnih jošte Kotarana,
I danas bi Turski Kotar bija.

Nakon velikih turskih poraza u Lici i Krbavi, a posebno kod Beča, veliki dio bunjevačkog stanovništva iz Ražanca, Vinjerca, Novigrada i Medviđe seli u Karlobaško podgorje. O tome danas svjedoči spomen-ploča, postavljena na glavnom Karlobaškom trgu, ražanačkom knezu Jerku Rukavini koji je 1683.g. obnovio Bag sa 17 obitelji. Oni su postupno popravljali stare kuće zidanice za svoju upotrebu.
Kad je napokon oslobođen i Knin, glavni namjesnik Corner podijelio je zadarski okrug na devet administrativnih područja. Ražanac je s Vinjercom, Posedarjem, Radovinom i Ljupčom pripao Posedarskom području, a zapovjednik područja bio je Petar Kalcina.
Nakon povlačenja Turaka s ovih prostora, Ražanac se, smješten na položaju prijašnjih srednjovjekovnih naselja, razvija kao upravno i župno središte s više okolnih sela: Jovićima, Rtinom, Podvršjem i Krnezom.