Svjedočeći o pučkoj pobožnosti podižu se tijekom 19. i 20. stoljeća sve do u naše dane zavjetne kapelice. Zavjetovaoci bijahu potaknuti živim štovanjem Majke Božje i svetaca. Imahu bogoštovno značenje i bijahu osnovica i korektiv cjelokupne zbilje, primjer i poticaj u izgradnji religiozne svijesti, kulturne baštine i narodnoga bića. U toj živoj tradiciji stoje kao čvrsta vertikala, duhovni i moralni uzor ove župe ali i kao nadahnitelj njezina kulturnoga razvoja. Vrijeme ih je stvaralo i dograđivalo; izrastale su iz dalekih vremena.
Da bi čovjek ispunio svoj poziv i ostvario životnu zadaću koja mu je povjerena, zbog njegove slabosti, potrebna mu je pomoć i zagovor njegovih zaštitnika kojima se zavjetuje, koji ga s pomoću Božjom, čuvaju i štite od zla u vremenitom i vječnom smislu.
Lik zaštitnika bio je uzor i primjer, poticao je i odgajao a cijela se zajednica oko njega okupljala, molila mu se i nastojala ga nasljedovati. Gradile su mu se kapelice, kipovi i oltari.
Ove su kapelice uglavnom izdignutijeg stojećeg oblika. Jednostavnog su oblika, s dvije strehe (na dvi' vode), prekrivene kamenim pločama nad kojima je sprijeda postavljen križ. Na frontalnoj strani ugrađen je prozorčić obično okovan raštelama za gledanje svečeve slike u ponutrici i prorez za namjernikovo ubacivanje munite (sitnoga novca).
Građene su i u obliku zidnih niša, ali ove malene građevine bijahu dosta jednostavne bez stakla ili vratašca.
Najčešći povodi zavjetovanja bila su životna iskušenja vojnika, bolesnika, pomoraca i iseljenika. Podižu se u znak zahvalnosti. Smještene su uglavnom u naselju, uz putove, na raskrižjima i uz more (na školju).