UVOD
Prvi partizanski odred na području Prve Jugoslavije je osnovan u Sisku 22. lipnja 1941.g. Partizani u Hrvatskoj nosili su troroge kape po uzoru na interbrigadiste u španjolskom građanskom ratu. Cilj partizana je bio, prije svega, oslobađanje Hrvatske od njemačke i talijanske okupacije i terora koji je provodio ustaški režim prema Srbima, Židovima i svim Hrvatima i drugima koji nisu prihvaćali ustaška načela. Partizani djeluju pod okriljem komunističke partije, uz pomoć tadašnjih antifašističkih saveznika (valja reći da je pomoć saveznika materijalizirana tek pri kraju rata jer su sve do 1944. Draža Mihailović i njegovi četnici važili za britanskog saveznika) V. Britanije i Amerike. Slabljenjem Njemačke i slomom Italije narodno-oslobodilački pokret u Hrvatskoj jača i dobiva i državotvorne atribute, osobito kroz ZAVNOH. Jača, dakako, i vojno pa postaje ozbiljna vojna sila.
Partizanski način ratovanja je bio efikasan i u inicijalnim fazama rata; izbjegavao se izravan sukob s mnogo jačom vojnom silom, koristeći taktiku gerilskog ratovanja. Svojim iznenadnim napadima na prometnu infrastrukturu i zasjedama, uspješno su ometali glavne opskrbne pravce njemačke vojske, kao i funkcioniranje NDH.
U drugoj polovici 1943. partizanska vojska brojčano jača te stvara mobilnije borbene jedinice -brigade, te uspostavlja i značajna područja pod svojom kontrolom. Padom Italije i masovnim bježanjem ostatka talijanske vojske partizanska vojska je pridobila mnogo vojne opreme i potrebnih namirnica. S većim brojem vojnika i opremom, partizanske brigade postepeno prelaze u koordiniranu vojnu silu koristeći više izravne metode sukoba, tako da se vlast NDH stvarno svodila samo na veće gradove i komunikacijske linije. Stanje se u mnogome promijenilo 1944., jer je bilo očigledno da su gubitnici u ratu Sile osovine i njezini saveznici. Vojnici domobranske vojske (četnici u Hrvatskoj nisu masovno prelazili u partizane kao što su prelazili na području Srbije, Crne Gore) masovno prelaze u partizanske odrede.
Isto tako valja napomenuti da je zahvaljujući organiziranom partizanskom otporu na našem, zadarskom području, od fašista oslobođen grad Zadar i vraćen u okrilje domovine hrvatske, a Zadarski partizanski odred je formiran upravo u Ražancu 15. listopada 1943.g.

RAŽANAC U DRUGOM SVJETSKOM RATU
O Ražancu u drugom svjetskom ratu imamo ponešto više pisanih dokumenata nego o prethodnim povijesnim razdobljima zahvaljujući Vinku Kožulu i Mladenu Koritniku. Vinko Kožul je pisao u „Zadarskoj reviji” br. 5. i 6. od 1977.g. pod naslovom “Zapisi i sjećanja iz NOB-e u podvelebitskom kraju zadarskog područja”, a drugi put je izdao knjigu 1991.g. pod naslovom „Zadarski partizanski odred NOVJ”. Mladen Koritnik je u svojoj knjizi „Priče iz partizanske torbe”, namijenjenoj djeci osnovnoškolskog uzrasta, više puta spomenuo Ražanac i njegove stanovnike.
Dakle, već 1941.g. kad su talijanske fašističke snage okupirale ove prostore, u Ražancu, a i šire, narod se osjećao izdanim i prevarenim od strane ondašnjeg hrvatskog rukovodstva. Naime, bitno je naglasiti da je većina Ražančana tada bila pristalica Hrvatske seljačke stranke, kojoj je bio na čelu Vladko Maček i zalagali su se za svekoliko hrvatstvo da bi odjednom preko noći po Rimskim ugovorima skoro cijela sjeverna i srednja Dalmacija, Istra, Rijeka, Gorski kotar i skoro svi otoci uz našu obalu pripali Mussolinijevoj Italiji.
Odmah uz fašističku vojsku 1941.g. u Ražanac stižu i fašistički učitelji. Govorili su samo talijanski. Čak su i djecu u školi primoravali da govore talijanskim jezikom.
Ražančani su bili ogorčeni. Premda su to bili mahom siromašni seljaci – poljodjelci i ribari, osjećali su pripadnost hrvatskom narodu, kao što su bili sva ova stoljeća do sada.
Već tada se počeo osjećati revolt u većini Ražančana.
U ljeto 1941.g. u Ražanac dolazi student Medicinskog fakulteta u Beogradu Branko Miletić (otac mu je bio ministar financija u Kraljevini SHS). Kao član SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije), po nalogu KPJ (Komunistička partija Jugoslavije) dobiva naređenje da ide u svoj rodni kraj i da tamo diže ustanak. On je po svom dolasku u Ražanac odmah stupio u kontakt sa nekim članovima HSS-a. To su u prvom redu bili Šime Žagar pok. Martina (ubijen od fašista 1943.g.), Ive Miletić pok. Jakova, Petar Kožul (poginuo u IV. ofenzivi), njegova žena Kata Kožul, Ivan Perković, a kasnije učitelj Mladen Koritnik, Mate Miletić zvani Matioca itd. Istovremeno Branko Miletić Svoju ideologiju širi i na jedan aktiv omladinaca: Vinko Kožul, Tonći Kožul, Milan Kožul (poginuo u IV. ofenzivi), Niko Miletić i nešto kasnije Tošo Dragnić (nije bio iz Ražanca).
U prvoj polovici 1942.g. formirana je omladinska organizacija Savez mlade generacije, a u lipnju iste godine osnovana je prva organizacija SKOJ-a u Ražancu. Prvi sekretar SKOJ-a bio je Vinko Kožul, a prvi članovi bili su Tonći Kožul, Milan Kožul i Nino Miletić. Nešto kasnije ova organizacija je proširena i u listopadu 1942.g. ima oko 20 članova. Novi članovi su bili: Stoša Kožul, Ljuba Kožul, Tonći Miletić, Dinko Miletić, Pina Miletić, Božo Miletić, Mate Žagar, Frane Žagar, Rožica Žagar, Anka Žagar, Jure Zubčić, Ive Miočić, Ante Vučinović, Ive Lilić i Jakov Matak.
U veljači 1943.g. vrši se novo proširenje skojevske organizacije u Ražancu. Novi članovi su: Slava Lilić, Marija Miletić, Seka Lukić, Ratko Kožul, Niko Miočić, Ante Miočić, Stoša Žagar, Joza Čolak, Marija Jordan, Milka Jordan i Ive Barišić.
U srpnju 1942.g. osnovan je prvi ilegalni NOO (Narodnooslobodilački odbor). Predsjednik je bio Ive Miletić pok. Jakova.
Vinko Kožul u svojim zapisima dalje navodi da se NOP (Narodnooslobodilački pokret) širio i na susjedna sela oko Ražanca, a da je naročito bio zapažen u Rtini. O prvim počecima NOP-a u Rtini Dragutin Stošić, prvoborac tog sela, u svojoj izjavi govori sljedeće:
„Mate Vranković iz Rtine prvi je došao u vezu s organizacijom NOP-a u Ražancu. Mi smo znali da u Ražancu postoji organizacija NOP-a, ali nismo detaljnije bili obaviješteni. Kad je Mate uhvatio vezu s organizacijom u Ražancu, od tada smo se i mi počeli organizirati. On je na nas prenašao sve direktive, a nešto kasnije smo i mi pojedinci održavali veze i sastajali se s organizatorima NOP-a iz Ražanca. Tako sam ja npr. Mnogo puta dolazio u Ražanac, sastajao se s pojedinim drugovima, obavještavao ih i dobivao direktive i informacije.
Naš organizirani rad počinje u proljeće 1942.g. Sjećam se da je u VI. Mjesecu 1942.g. kod nas došao drug Kožul Tonći radi organiziranja SKOJ-a, jer smo do tada bili okupili velik broj omladine. Sastali smo se u jednoj dražici kod zaseoka Began. Osnovali smo organizaciju SKOJ-a od devet članova. Prvi omladinci skojevci bili su: Stošić Dragutin, Niko, Pave i Stojan, Tabar Filip, Mate, Srećko i Bonko. Nakon formiranja organizacije SKOJ-a, formirali smo u jesen 1942.g. NOO za Rtinu. Prvi predsjednik bio je Jurčić Jandre, a članovi su bili drugovi: Mate Vranković, Niko Stošić Ferdin, Tabar Šime i Stošić Ive Ćiuk.”
Polovinom 1942.g. Branko Miletić i Ante Maštrović zvani Nino (prvi organizator SKOJ-a u Ninu), na ražanačkom terenu zvanom Mađarovica organiziraju sastanak omladinskih aktivista i mještana iz Ražanca, Rtine, Ljupča, Jovića, Krneze i Radovina. Vinko Kožul navodi da je bilo prisutno skoro stotinu ljudi, a Maštrović je prisutnima govorio o NOB-u, pobjedama NOV-a (Narodnooslobodilačka vojska), o situaciji u svijetu, tumačio ciljeve NOP-a i političku platformu KPJ.
Sredinom 1942.g. i u Jovićima je formirana organizacija NOP-a. Među prvima su bili: Joso Jović pok. Ante, Marko Jović pok. Šime i braća, te Šime Jović pok. Nikole i Dušan Jović pok. Frane.
U listopadu 1942.g. u Jovićima je formiran prvi ilegalni NOO. Prvi odbornici su bili Joso Jović pok. Ante – predsjednik, Marko Jović pok. Šime – tajnik i Ivan Jović zvani Đovo pok. Mate – blagajnik.
01. veljače 1943.g. izvršeno je proširenje NOO za Joviće, a izabrani su: Frane Barać pok. Luke, Nikola Mustać pok. Frane, Krste Jović pok. Ivana i Ivan Miočić pok. Filipa.
Nešto kasnije u Jovićima je osnovana i organizacija SKOJ-a. Prvi skojevci bili su: Kuzman Jović pok. Mate, Dušan Jović pok. Frane, Ive Jović pok. Šime, Cicilija Jović pok. Nikole, Ljuba Jović pok. Mate, Nikola Jović pok. Frane i Šimica Barać Rokova.
U drugoj polovici 1942.g. i početkom 1943.g. NOP se širi i na Krnezu, a prvi aktivisti suradnici su bili: Ive Zekanović zvani Ivoč, Pave, Pere, Luka, Zorka i Tonka Zekanović, a zatim Marija Katić, Ivan Jelinić i dr.
U studenome 1942.g. Antikomunistička dobrovoljačka milicija (osnovali su je talijanski okupatori od domaćih ljudi radi likvidacije NOP-a) vrši veliku raciju po ražanačkom području. Oko 150 Antikomunističkih dobrovoljaca 28. studenog 1942.g. dolazi u Ražanac i zapovijedaju da se iz mora izvuku svi čamci, a vesla su pokupili i spremili u karabinjersku stanicu. Vršili su premetačine po kućama, a neke ljude su tukli i maltretirali. Organizatori NOP-a su uvidjeli da će biti otkriveni i pred večer tog istog dana, u kući Petra Kožula pok. Jakova, dogovorili su se da tu noć jedna grupa nabavi čamce i vesla i da se prebace u Podgorje gdje će preko Velebita u Liku na oslobođeni teritorij. Odlučeno je da u partizane pođu Branko Miletić, Nino Miletić, Vinko Kožul, Tonći Kožul, Milan Kožul, Petar Kožul pok. Jakova, Šime Žagar pok. Martina, Ivan Perković pok. Nikole, Tošo Dragnić i Šime Miletić pok. Jože.
Po dolasku u Liku među partizane ova grupa Ražančana je raspoređena u razne jedinice, a neki su i vrlo brzo izginuli, kao npr. Petar Kožul (po njemu je osnovna škola u Ražancu dugo vremena nakon drugog svjetskog rata nosila ime) u ožujku 1943.g. i Milan Kožul u lipnju 1943.g. kod Cetinjgrada.
10. ožujka 1943.g. u partizane odlaze iz Ražanca: Šime Miočić zvani Mimina, Ive Miočić Ćipulin, Mate Miletić zvani Matioca i dva mu sina Ante i Dinko, Ante Vučinović, Mate Žagar, Jakov Matak, Nikola Lilić zvani Šnina, Ive Lilić Jurin i Milka Jordan.
Iz Rtine su tog istog dana pošli: Šime Lilić zvani Cigo, Filip Tabar, Mate Tabar i Srećko Tabar.
14. ožujka 1943.g. zbog odlaska ovih grupa u partizane fašisti odvode veće grupe mještana koncentracijski logor na otoku Molatu i u neke logore u Italiji.
U kolovozu 1943.g. u partizane odlazi i jedna grupa iz Jovića, i to: Niko Barać, Ante Barać, Dujo Miočić, Cicilija Jović, a s njima odlazi i Stipan Rudić.
Nakon pobjede partizana u podvelebitskom kraju, od Barić-Drage do Obrovca (ne uključujući Obrovac), stvorila se potreba da se na tom prostoru formira jedna aktivna partizanska jedinica. Zbog toga je komanda VI. ličke divizije odlučila na ovaj teren poslati grupu boraca iz Novigrada, a veći dio boraca iz Ražanca, Rtine, Vinjerca, Šibuljine i drugih sela koji su se do tada nalazili u jedinicama te divizije.
U svibnju 1943.g. u Šibuljini od ovih boraca formiran je partizanski vod, a nešto kasnije vod se formirao u četu zvanu Plavi Jadran.
Nakon kapitulacije Italije brojno stanje u četi Plavi Jadran se naglo povećava pa se četa formira u odred. Na čelu odreda bio je komandant Niko Marinković, a komesar Šime Baričević. Za komandanta I. bataljuna bio je postavljen Dane Potrebić zvani Danja (o njemu su po pričanju njegovih suboraca kružile priče da je prešao iz četnika u partizane, a kasnije je čak dogurao i do komandanta Zadarskog partizanskog odreda), koji je tih dana došao iz Like, a za komandanta II. bataljuna  postavljen je Joso Kaštela.
Oko 20. rujna 1943.g. u Ražancu je formiran Mornarički odred Ražanac.
Nakon kapitulacije Italije 1943.g. iz dijelova jedinica odreda Plavi Jadran formira se Zadarski partizanski odred. ZPO formiran je u Ražancu 15. listopada 1943.g.
Poslije ovih događaja njemačke snage vrše jaku ofenzivu na sjevernodalmatinski prostor i partizane potiskuju u Bukovicu.
U to vrijeme na zadarskom području je bio i djelovao samo partizanski odred Plavi Jadran, koji se nalazio na svom prvobitnom terenu od Barić-Drage do Obrovca (ne uključujući Obrovac).
U tom periodu Ražanac je branilo oko 100 njemačkih vojnika i oko 70 ustaša, jer je u to vrijeme preko ražanačke luke prevožen vojni materijal za Šibenik. Nijemci su organizirali velike kolone kamiona, koje su prometovale između Šibenika i Ražanca. O ovim aktivnostima Nijemaca u Ražancu partizanska je obavještajna služba detaljno informirala više partizanske vojne komande, a one savezničke vojne organe. Saveznici, ne razmišljajući mnogo, jer ionako u Ražancu nisu njihovi civili, niti je to njihova zemlja, pa neka se razara, šalju iz Italije na Ražanac eskadrilu „letećih tvrđava” praćenih sa dvadesetak lovaca. Vinko Kožul to ovako opisuje:
„30. svibnja 1944. bio je lijep, sunčan i ugodan proljetni dan. Nalazili smo se u Starigradu, gdje su se vojnici odmarali ili čistili i podmazivali svoje naoružanje. Odjednom oko 10 sati našu pažnju privukao je prizor kojega smo često i sa zadovoljstvom promatrali tih proljetnih dana. Sa juga se najprije čula tutnjava avionskih motora. U početku jedva čujna da bi se zatim sve više pojačavala i iznad nas stvarala zagušljujuću grmljavinu. „Leteće tvrđave” plovile su u savršenom redu, a iznad njih su se miješali lovački avioni vrteći se oko ovih grdosija kao male ptičice oko velikih tromih slonova. Nabrojili smo ih 52.
„Idu u posjet Njemačkoj i Austriji”, rekosmo zadovoljno. Međutim, kada je eskadrila došla do južne ivice kanala, okrenula se kao četa vojnika prema zapadu. „Idu na Ražanac”, čulo se odjednom više glasova.
Da li je moguće da saveznici šalju toliki broj teških bombardera na jedno malo mjesto u kojem se nalazi oko 110 neprijateljskih vojnika i mala morska lučica – razmišljali smo i sa strepnjom pratili što će se dalje događati. Sada ih već nismo sa simpatijama promatrali, jer to je naše partizansko mjesto, tamo su naši prijatelji, naši ljudi i drugovi. Počele su padati teške avionske bombe. Prije nego je njihova tutnjava dospjela do nas vidjeli smo velik i gust oblak koji je prekrio selo, a iz toga oblaka letjeli su ogromni komadi kamenja i zemlje, ogromni oblaci prašine, a veliki “kuželji” morske vode dizali su se visoko u zrak. Bilo je stravično gledati tu tragičnu i užasnu sliku. Selo se nije moglo vidjeti, pokrivao ga je ogromni oblak prašine. Bombardiranje je trajalo nekoliko sekundi, a zatim aje do nas dospjela jeka eksplodiranih bombi i odjednom je nastala još stravičnija tišina. Avioni su brzo nestajali u pravcu jugozapada, a nad selom i dalje ostao veliki i gusti oblak prašine. U tom zagušljivom mraku ležalo je 30 ubijenih ljudi i veći broj ranjenih i ozlijeđenih. Šteta je velika, a Ražanac malo i siromašno primorsko mjesto, teško i dugo vremena se od toga oporavljao.”
U svibnju 1944.g. saveznički zrakoplovi su čak dva puta bombardirali Ražanac. Prvi put 05. svibnja (8 poginulih mještana), a drugi put 27. svibnja.
U njemačkom izvješću iz Zadra višoj komandi spominju se oba bombardiranja Ražanca i da su u prvom bombardiranju oštećena tri ustaška broda i zapaljena jedna cisterna-kamion te da je izgorjelo 8 000 litara goriva, a u drugom da su poginula dva i da je ranjeno 13 njemačkih vojnika, te da su ranjeni trojica ustaša.
Treće, i moglo bi se reći i najgore bombardiranje Ražanca po stanovništvo, dogodilo se 18. rujna 1944.g. Tom prilikom je iz obitelji Žagar poginulo čak devet ukućana i još devet mještana.
Ražanac je bio jako njemačko-ustaško uporište, a to je vidljivo iz partizanske zapovijesti od 21./22: rujna 1944.g. U toj zapovijesti stoji da njemačko-ustaški garnizon Ražanac brani 50 Nijemaca iz sastava 112. div. 1. artiljerijske baterije 5. komp. II. bat. 891. puka 264. divizije i 30 ustaša 7. ustaškog poluzdruga. U selu se nalazilo i još 20 ustaških žandara, policajaca i „financi“. Glavno uporište nije bilo u samom Ražancu nego jedan kilometar iznad mjesta na uzvišenju zvanom Škulića glavica. Borba između partizana i ustaško-njemačkog garnizona Ražanac počela je u noći 21. rujna 1944.g. U partizanskom izvještaju Štaba brigade kaže se: „Kota 90 nije osvojena. Večeras u 20 sati napadamo ponovno. U jučerašnjoj borbi imali smo 4 mrtva i 14 ranjenih. Zarobljen je jedan ustaški žandar i nekoliko vagona žita.”
Uvečer 23. rujna 1944.g. partizani su izveli ponovni napad na Škulića glavicu. Ovaj put su bili uspješni. Nijemci i ustaše su bili potisnuti prema Ljupču i Poljicima, a partizani su oslobodili Ražanac.
Nakon ovoga većih borbenih djelovanja na ražanačkom području nije bilo, izuzev borbe na Matakovom brigu i kod Duševića mlina, 29. rujna 1944.g., kad su Nijemci ponovno pokušali preuzeti nadzor nad komunikacijom Zadar – Ražanac. U toj nakani nisu uspjeli i to je praktički bio kraj drugog svjetskog rata na širem ražanačkom području.