UVOD
Kratka povijest Like i sjeverne Dalmacije
Teritorij UNPA sektora Jug obuhvaćao je dijelove sjeverne Dalmacije (Ravni kotari i Dalmatinska Zagora) i istočni dio Like. U njegov sastav ušle su općine Knin, Obrovac, Benkovac, Gračac, Donji Lapac i Titova Korenica. Kasnije su tom području priključene tzv. "pink-zone", dijelovi općina Zadra, Drniša, Šibenika, Sinja i Gospića.
Područje spomenutih šest općina čini 8,8% hrvatskog teritorija sa svega 2,5% stanovništva ukupne populacije u Hrvatskoj (gustoća naseljenosti je samo 23 ljudi po četvornom kilometru). Prema popisu pučanstva iz 1991. Etnički sastav bio je sljedeći: 24937 Hrvata (21,2%), 89.256 Srba (75,8%) i 3577 ostalih (3,0%). Na tom području, koje je bilo ishodište velikosrpske pobune 1990. godine, živjelo je tek 15,3% ukupnog broja Srba u Hrvatskoj.
Grad Knin ima i poseban prometni položaj jer je raskrižje ličke, unske i zadarske željezničke pruge, te cestovnih prometnica prema Gospiću, Bihaću, Zadru, Splitu, Šibeniku, Sinju i Bosanskom Grahovu. Zemljopisno, Knin dominira područjem koje čini prosjek između planina Velebita i Dinare prema Bosni i Hercegovini, te je stoga prozvan i "hrvatskim mostom" koji povezuje kontinentalnu Hrvatsku (Liku) s Dalmacijom. Grad je nastao u istoimenom polju, podno vapnenačkog bila Spas koji optječu rijeke Krka, Orašnica, Butižnica i Raljevac.
Današnjim Kninom dominira velika tvrđava koja je najveći stariji fortifikacijski objekt u dalmatinskom zaleđu. Knin i njegova okolica bili su naseljeni još u prethistorijsko doba. Na tom području pronađeni su predmeti iz perioda rimske vladavine, ali najopsežniji arheološki nalazi potječu iz doba srednjovjekovne hrvatske države. Kao grad, Knin se prvi puta spominje u X. stoljeću u spisu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta. Srednjovjekovni spomenici pronađeni na tom području povezani su s hrvatskim knezovima Trpimirom i Mucimirom, te kraljevima Svetislavom, Držislavom, Zvonimirom i Petrom.
I nakon propasti hrvatske države Knin zadržava status značajnog grada s obzirom na svoj geostrateški položaj. U njemu povremeno borave ugarski vladari (Herceg Bela u XIII. st.), a kasnije slabljenjem centralne mađarske vlasti cijelim područjem dominiraju hrvatski knezovi Nelipići i Bribirski. Oko grada vode se borbe između feudalnih vladara: 1388. godine Knin dolazi u ruke bosanskog kralja Tvrtka, a zatim ga hrvatski ban Nikola Gorjanski vraća pod vlast ugarske krune.
Provalom Turaka u Bosnu, koja pada 1463. godine, Knin postaje značajno uporište obrane Hrvatske, no i sam pada u turske ruke 1522. godine. Nakon prodora Turaka u Bosnu, i nakon toga u Hrvatsku, dolazi do masovnog iseljavanja domicilnog hrvatskog pučanstva, te doseljavanja "Vlaha, Srba i Rašana" o čemu svjedoče mnogi dokumenti ("Vlaški statut" Ferdinanda II. iz 1630.). Sjeverna Dalmacija i Lika postaju poprištem ogorčenih borbi krajišnika i Venecije, te Austrijske carevine s turskom silom. Tek 1688. godine Venecija nakon četverogodišnje opsade zauzima grad Knin, te ga drži pod svojom vlašću do vlastitoga pada 1797. godine. Nakon toga grad prelazi u ruke Austrije (do 1806.), potom je u sastavu Ilirskih provincija Napoleonove Francuske (do 1813. godine), te ponovno Austrije, sve do raspada Monarhije.
Statistički podaci iz 1880. godine kotareva Knin (u čijem je sastavu i Drniš) i Benkovac (koji tada uključuje i današnju općinu Obrovac) pokazuju da su Hrvati u ukupnom stanovništvu tih kotareva (72887 stanovnika) činili 45,3% populacije, a u samim gradovima i veliku većinu: Obrovac - 75,8% Hrvata, Benkovac - 75,4% Hrvata, Knin - 65,5% Hrvata. Hrvatsko stanovništvo prevladava u ovim gradovima sve do II. svjetskog rata, kada počinje značajno opadati.
Do velikih migracijskih kretanja zbog oskudice obradivih površina i teških životnih prilika došlo je intenzivnije već i koncem XIX. i početkom XX. stoljeća.
Za Drugoga svjetskog rata Knin je bio u tzv. III. zoni talijanske okupacije i oko njega su se vodile borbe između lokalnih četnika, ustaša, Talijana i partizana. Porazom sila osovine i NDH dio četnika (pop Đujić) bježi u Italiju.
Nakon postavljanja barikada preko cesta i oružanih napada na legalnu policiju RH u Benkovcu i Obrovcu, 17. kolovoza 1990. godine predsjednik Općine Knin Milan Babić proglašava "ratno stanje". Pobuna krajiških Srba proširila se na 11 općina s većinskim srpskim stanovništvom (Knin, Benkovac, Vrginmost, Glina, Dvor, Kostajnica, Obrovac, Titova Korenica, Gračac, Vojnić i Donji Lapac).
U travnju 1991. godine velikosrpska agresija izbija punim intenzitetom. U okolici Knina dolazi i do prve izravne pojave etničkog čišćenja: pobunjena srpska policija napala je sela Potkonje i Vrpolje i protjerala hrvatsko pučanstvo. U mjestu Kijevu, jugozapadno od Knina, gdje je hrvatska vlast uspostavila policijsku postaju, malobrojni su branitelji odolijevali napadima srpskih pobunjenika predvođenih Milanom Martićem sve do 27. kolovoza 1991. godine. Usporedo s tim napadima srpski pobunjenici uz pomoć JNA zauzimaju područje Bukovice i Ravnih kotara, protjerujući oko 20.000 Hrvata, i zaustavljeni su tek pred samim Zadrom. Pri tome su na više mjesta počinili genocid. Najgori masakr civilnog pučanstva počinjen je u selima Škabrnji i Nadinu (20. i 25. studenoga 1991. godine): u napadu u kojem je uz pobunjene Srbe sudjelovala i JNA ubijeno je 35 hrvatskih civila.
Do napada na hrvatsku populaciju dolazi i u istočnoj Lici, gdje su već u prvom naletu etnički očišćena mjesta nastanjena Hrvatima, poput Lovinca, Svetog Roka, te manja sela Ričice, Smokrić, Ličko Cerje i Vranik. U studenome 1991. protjerani su Hrvati iz sela Podlapače, Breštana i Jagodnje, a sredinom prosinca 1991. napadnuto je i selo Čanak sjeverozapadno od Titove Korenice. Ogorčene borbe vode se od Gospića, preko Otočca do Josipdola; na toj se crti ustaljuje bojišnica, a uspostavom UNPA zona i crta razgraničenja.
Dana 4. kolovoza 1995. počinje vojna akcija hrvatskih vlasti pod nazivom "Oluja", kojom se čitavo područje oslobađa i reintegrira u Republiku Hrvatsku.

RAŽANAC U DOMOVINSKOM RATU
Ljudi su u Ražancu po prirodi žilavi i jaki, što su dokazali mnogo puta kroz prošla stoljeća. Naime, da bi čovjek opstao na ovom "ljutom" dalmatinskom kršu, prkosno okrenut licem buri, što bez milosti čupa borove s ražanačkog kamenjara, i moru, što posoli sve ono što bura u svom nemilosrdnom haraču ne odnese, mora biti jak i žilav.
Međutim, Ražancu nije samo priroda nanosila štetu. Ona je tu takva kakva jest i ne može se mijenjati. Kakva god bila, Ražančani su je morali prihvatiti. Drugi su čimbenik bili ljudi, osvajači.
Ovim su krajem prolazili mnogobrojni narodi misleći se zadržati i tu živjeti. Nitko nije ovdje uspio više opstati i izdržati dulje od Hrvata, Ražančana. Obranili su oni svoja ognjišta i od Turaka, Mlečana, Austrijanaca, Madžara, Francuza, Talijana, Srba i mnogih drugih koji su izravno i neizravno ugrožavali ovaj komadić hrvatskog kamena.
Posljednje povijesno iskušenje Ražančana i cijeloga hrvatskog naroda zbilo se upravo pred našim očima početkom 90 – ih godina dvadesetog stoljeća obilježenog ratovima.
Početke borbe Ražančana za opstanak na podvelebitskom kamenjaru, ugroženom od Srba, zabilježio sam kao sudionik u obrani želeći maksimalno vjerodostojno i objektivno opisati te događaje koliko je to moguće.

1. svibnja 1991. u školskoj zgradi održan je prosvjedni zbor mještana Ražanca zbog terora što ga provode četničke horde Milana Martića nad nedužnim hrvatskim pučanstvom u okolici Knina.
24. svibnja 1991. održan je u školskoj zgradi zbor mještana u svezi s trenutačnom situacijom u Hrvatskoj. Govorilo se o uputama za postupak u slučaju uzbune, odnosno o odlasku u sklonište.
Tijekom cijelog ljeta 1991. organizirane su mjesne straže. Pretežno se stražarilo s naoružanjem kakvo je tko imao, a to je većinom bilo lovačko naoružanje, kojega čak nije bilo dovoljno pa bi se straže mijenjale s jednim te istim naoružanjem. Svi smo znali da to neće biti dovoljno, ali borba za goli život i opstanak bila je jača od bilo kojeg srpskog topa, tenka, zrakoplova ili broda.
28. kolovoza 1991. u Ražancu je, kao i u cijeloj Hrvatskoj, odgođen početak školske godine. Nedugo nakon toga, 3. rujna 1991., bombardiran je Maslenički most. Zvukovi eksplozija dopiru i do Ražanca. Ratno je ozračje nazočno na svakom koraku. Na ulicama nema okupljanja ljudi niti se čuje vika djece, koja su se dotad veselo i bezbrižno igrala po mjestu. Život je odjednom stao, iznenada prekinut, a miris rata osjećao se u neposrednoj blizini. Bilo je pitanje trenutka kad će ratni požar zahvatiti i ovaj komadić slobodne hrvatske zemlje.
Tih dana u Ražanac stižu čamcima i prve izbjeglice iz Vinjerca. To su većinom bile žene s djecom i starije osobe.
7. rujna 1991. Krizni štab Ražanca donio je zapovijed o zamračenju prostorija i gašenju javne rasvjete.
13. rujna 1991. probijena je obrana Masleničkog mosta. Branitelji koji su se povukli iz Jasenica, pristigli su u Ražanac.
Značenje Masleničkog mosta vrlo dobro je prokomentirao vojni analitičar Mladen Klemenčić u tjedniku "Globus" od 20. rujna 1991. pod  naslovom "Hrvatska je pukla na Masleničkom mostu". Ovdje donosimo dio tog teksta:
"Zauzeće Masleničkog mosta bila je izrazito ofenzivna neprijateljska akcija, koja se nikako ne može podvesti pod 'obranu golorukog srpskog naroda koji je žestoko uzvratio vatru' (citat, TV Beograd).
Područje između Masleničkog mosta i Ljubačkih vrata vrlo je slabo naseljeno i otpor lokalnog pučanstva vjerojatno bi bio suzbijen, a jednako je rijetko naseljen i dio Paga kraj mosta. Zapreka je stoga jedino mogla biti glavna linija hrvatske obrane, međutim, da je ta sada potisnuta jugozapadno od Novigradskog mora, niti ona više ne bi predstavljala smetnju za akcije usmjerene na rušenje mosta nad Ljubačkim vratima.
Pretpostavljenu akciju neprijatelja moguće je još uvijek spriječiti. Obranu Ljubačkih vrata potrebno je organizirati u području Ražanca. Do tuda je, naime, moguća izravna i neometana povezanost sa Zadrom, uz uporabu ceste kroz sjeverozapadni dio Ravnih kotara. Osim toga, s tih položaja potrebno je stupiti i u protuudar k Masleničkom mostu, odakle je prijeko potrebno što skorije potisnuti okupatora. Nezgodno bi bilo ako bi neprijatelj pri povlačenju Maslenički most ozbiljno oštetio, ili, jezivo je i reći, porušio. Na žalost, to se više nije moglo izbjeći.
Zauzevši Maslenički most, neprijatelj je osvojio ključnu točku kontrole nad Novigradskim morem, a budući da su prije toga zauzete Jasenice, da je palo Kruševo, te da je pučanstvo iz Novigrada i Posedarja preventivno iseljeno, neprijateljsko okruženje oko Novigradskog mora sada je bilo potpuno. Ako je uistinu namjeravao i Zadar, što ne da graniči s ludilom, već je čisto ludilo, onda je zauzimanje Masleničkog mosta i u funkciji zaokruživanja toga grada."
Ako je neprijatelj zauzeo Maslenički most, a gardisti su se mahom povukli u Ražanac, gdje je već bilo mnoštvo izbjeglica iz Posedarja, Satrigrada, Vinjerca, Rovanjske, Ždrila, Slivnice, Jasenica i Maslenice, ta je kap tada već prelila čašu. Naime, kad su gardisti došli u Ražanac, pouzdano se znalo da srpski pobunjenici uz pomoć tzv. JNA nemaju ozbiljnije zapreke za prodor prema Paškom mostu i potpuno odsijecanje Dalmacije od ostatka Hrvatske.
U Ražancu su se događaji mijenjali iz minute u minutu, a da nitko nije mogao dati pravu informaciju. Veza Kriznog štaba u Ražancu s Kriznim štabom u Zadru bila je vrlo loša. Počele su se širiti razne glasine i dezinformacije pa su stoga stariji, nemoćni i žene s djecom već u popodnevnim satima 13. rujna 1991. počeli napuštati Ražanac. Tog popodneva vladala je opća zbrka i pomutnja među ljudima jer je netko od izbjeglih iz okolnih mjesta pronio glasinu da se u Slivnici čuje zvuk neprijateljskih tenkova.
Noć je već pala, a prave informacije nije bilo niotkuda pa je Krizni štab u Ražancu donio tešku odluku o općoj evakuaciji stanovništva na otok Pag. 
Oko pola noći začuo se zvuk sirene koja je označavala opću opasnost. Na znak uzbune preostali mještani spremili su se i brodovima Šime Miletića Stanislavovog i Šime Marelića Cvitkovog, a neki i vlastitim brodicama i automobilima, izbjegli na otok Pag.
Kata Miletić Matiočina tih dana je bila na "smrtnoj postelji" i nije se mogla pomaknuti iz kreveta. Tu noć, najtežu noć za Ražančane, sin Kate Miletić Krešimir, zvani Krešo, ostao je uz majku ne želeći da je podivljali četnici izmasakriraju ako dođu u Ražanac. Od naoružanja Krešo je imao samo trofejnu pušku iz Drugog svjetskog rata koju mu je ostavio brat Ante zvani Tonći, ratni invalid iz II. svj. rata.
U zoru 14. rujna 1991. nakon neprospavane noći na otoku Pagu nas nekoliko smo se vratili u Ražanac, koji je izgledao kao sablasno mjesto. Padala je lagana kišica koja je pridonijela vrlo sumornom izgledu Ražanca. Psi i ostale domaće životinje, koje su vlasnici pustili prije nego što su napustili svoje domove, lutali su napuštenim mjestom u potrazi za hranom.
U Mjesnom uredu zatekli smo Vinka Grbića Markovog, a u mjestu je bilo nas nekoliko koji smo navečer organizirali stražu oko Ražanca.
Tu noć iz pravca okupiranog Masleničkog mosta ispaljene su četiri osvjetljavajuće minobacačke granate, a oko Islama Latinskog vodila se žestoka bitka između postrojbi naše vojske i srpskih pobunjenika potpomognutih s tzv. JNA, koja se već otvoreno svrstala na stranu srpskih pobunjenika i četnika pristiglih iz Srbije. Sve te događaje promatrali smo iz Vuleta kod Jovića, jer je tamo bio u tom trenutku najbolji i najsigurniji položaj, udaljen oko četiri kilometra istočno od Ražanca.
U sljedećih nekoliko dana mještani Ražanca počeli su se vraćati svojim domovima dok su se u daljini čule eksplozije granata što su padale na Slivnicu i Posedarje.
Srpski pobunjenici i tzv. JNA nisu imali većih pomaka oko Masleničkog mosta.
16. rujna 1991. neprijateljski zrakoplovi često nadlijeću zadarsko područje. U jednom od naleta srušili su radijski odašiljač u Grbama kod Nina, a ujedno su neprestano nadlijetali i Ražanac.
18. rujna 1991. zračna opasnost označavana je nekoliko puta, a Ražančani su bježali u skloništa. Međutim, neprijatelj nije bojno djelovao po Ražancu.
U to vrijeme diljem Hrvatske ZNG (Zbor narodne garde) je osvajao neprijateljske vojarne po gradovima i selima. Nekoliko Ražančana skupilo je hrabrosti i upali su u jednu vojarnu kod Josipdola da bi pribavili naoružanje za obranu Ražanca. To su bili Niko Lukić, Jure Zubčić Pavin i Zdenko Žagar. Oni su prvi masovno naoružali Ražančane za obranu od srpskih pobunjenika i agresorske tzv. JNA. To je bilo većinom starije naoružanje (puške M-48, zastarjeli automati tipa Thompson, dva minobacača od 82 mm itd.), ali je ipak bilo puno bolje od lovačkih pušaka koje smo imali dotada.
22. rujna 1991. u Ražanac je iz Zagreba došao Marinko Žagar Barin, školovani vojnik koji je dobro poznavao strategiju i taktiku tzv. JNA. Kasnije je on postao dozapovjednik Samostalnog bataljuna Maslenica, koji je uspješno odolijevao srpskim napadima oko Novskog ždrila. Samostalni bataljun Maslenica bio je u to vrijeme jedina ozbiljnija vojna postrojba koja je mogla spriječiti neprijatelja da probije našu obranu i dođe na Velinac (križanje iznad Ražanca koje je u to vrijeme bila ključna točka povezanosti Dalmacije s ostatkom Hrvatske) te zauzme Paški most. Da se to kojim slučajem dogodilo (hvala Bogu da nije), Hrvatska bi "pukla" napola. Upravo je u tome veličina i vrijednost ovog bataljuna, koji je uspio obraniti ove dvije vrlo važne, ako ne u tom trenutku i najvažnije, kote u cijeloj Hrvatskoj, zadržavši neprijatelja na pristojnoj udaljenosti od oko 15 do 20 km na Masleničkom mostu.
23. rujna 1991. pod zapovjedništvom Marinka Žagara Barinog napravili smo nove položaje na Matakovu brigu udaljenom od Ražanca prema Zadru oko 2,5 km. Već se tada u našim redovima počinje osjećati određeni red i disciplina, čega ni do tada nije nedostajalo, a sada je bilo potrebno još i više, dok je daljnje pogoršanje situacije na bojištu zahtijevalo upravo osobu poput Marinka.
29.rujna 1991. oko 20 sati dobili smo zapovijed da svi uzmemo osobno naoružanje i stvari i dođemo što žurnije na zborno mjesto ispred ražanačke tvornice.
Svi smo se ukrcali u vozila Ive Žagara Venturinog i Ratka Miletića Zvonkovog. Krenuli smo prema Zadru. Iskrcali smo se na križanju cesta Zadar – Ražanac i Nin – Murvica kod gostionice Mazija. Dobili smo zapovijed da krenemo prema Briševu. U tom su trenutku pristigli i Ninjani uz pjesmu "Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati..." Bili su puno bolje opremljeni od nas. Odmah nam je svima porastao moral. Svatko je ponio streljiva koliko je god mogao. Većina nas bila je obučena u civilnu odjeću u kojoj smo do jučer šetali po Ražancu. Tek smo u Briševu dobili nešto maskirnih jakni, kaciga i kišnih kabanica. Sve je to bilo nedovoljno da bi bar izgledom podsjećali na vojnike.
Sve su to bili počeci nametnutog nam rata i počeci naše borbe za oslobođenje domovine u koju smo išli srcem, dragovoljno, bez plaće i naknade.
Na kraju Briševa, prema Murvici, čuli su se pucnjevi iz raznog naoružanja. Kad smo došli do središta Briševa, stali smo i čekali daljnje zapovijedi. Sljedeća je zapovijed bila da štitimo odstupnicu ZNG-u jer je postojala mogućnost da iz vojarne Šepurine kod Zatona iziđe tzv. JNA i opkoli nas u Briševu. Vratili smo se opet kod gostionice Mazija. Tu smo dočekali jutro, a ZNG je pod zapovjedništvom gosp. Maksana potisnuo srpske pobunjenike i tzv. JNA iz Murvice preko Jadranske turističke ceste prema Smokoviću, jednom od jačih uporišta srpskih pobunjenika.
Akcija je tog dana bila uspješna, a budući da nije bilo većih neprijateljskih djelovanja, oko 8 sati vratili smo se u Ražanac.
Sljedećih nekoliko dana uz zvukove eksplozija čuli su se i neprijateljski zrakoplovi koji su učestalo istresali svoj smrtonosni teret na Zadar.
2. listopada 1991. dva neprijateljska zrakoplova proletjela su vrlo nisko iznad mora u smjeru Slivnice. Nisu bojno djelovali, ali su unijeli dodatni strah među pučanstvo.
Zadar i okolica ostali su bez električne energije, a u Ražancu već duže vrijeme ne rade telefoni. Zbog nestanka električne energije ne rade ni pumpe za vodu, pa je stoga Ražanac ostao bez struje i vode.
3. listopada 1991. u 10 sati Ražanac je nadletio jedan neprijateljski zrakoplov i negdje iznad rta Punta, zapadno od mjesta, ispalio 14 infra-crvenih mamaca za rakete PZO-a (protuzračna obrana), a zatim s tri rakete gađao Paški most, jedinu vezu Dalmacije s ostalim dijelom Hrvatske. 
Sutradan, 4. listopada 1991., neprijateljski zrakoplovi opet gađaju Paški most. Na jednom su ga dijelu i oštetili. U Ražancu je iz preventivnih razloga označena opća opasnost.
5. listopada 1991. neprijateljski su zrakoplovi cijeli dan nadlijetali Ražanac. Položaj smo držali na Matakovom brigu očekujući da će neprijatelj možda pri povlačenju iz svojih vojarni u Zadru upotrijebiti i ovaj pravac. Eksplozije su se čule iz svih smjerova, a veliki crni stupovi dima dizali su se iz smjera Murvice, Briševa i Zadra, što je bio znak da se tamo vode žestoke borbe.
Na položaju smo imali tranzistor. Svaki puni sat slušali smo vijesti Hrvatskog radija, a točno u ponoć s 5. na 6. listopada, 1991. predsjednik dr. Franjo Tuđman pozvao je sve sposobne građane Republike Hrvatske u obranu domovine.
Tih dana Zadar je bio pod neprijateljskom blokadom. Svo streljivo koje je upućivano na jug Hrvatske, moralo je ostati u Ražancu, a bilo je raspoređeno u desetak privatnih kuća.
6. listopada 1991. trebao je biti proslavljen blagdan ražanačke zaštitnice Gospe od Ružarija. Međutim, masovna okupljanja nisu bila preporučena, a i jedan je neprijateljski zrakoplov u 11 sati gađao hotel Alan u Starigradu. Zbog toga je u crkvi bio vrlo mali broj vjernika. Istog dana je na vijestima Hrvatskog radija rečeno da je Zadar tučen s kopna, mora i zraka. Neprijatelj je uništio dosta crkava, zgrada i drugih vrijednih sakralnih, stambenih i privrednih objekata.
2. studenog 19991. u Ražancu i okolici počelo se prikupljati ljudstvo za novoosnovani bataljun Maslenica na čelu sa zapovjednikom Josom Magašem i dozapovjednikom Ivom Čavarom. Dio Ražančana je već tog dana dobio odore. Do tada smo, naime, nosili tko je što imao.
5. studenog 1991. prva grupa Ražančana odlazi na položaj u Ždrilo kod Vinjerca. To je bila prva crta bojišnice kraj Masleničkog mosta, koji je bio pod srpskom okupacijom.
7. studenog 1991. neprijateljski zrakoplovi nadlijeću Ražanac. Bojnog djelovanja nije bilo.
8. studenog 1991. neprijateljski zrakoplovi u tijeku noći gađali trajektno pristanište Medviđa između zaseoka Miletići u Rtini i Paškog mosta.
Točno u 12 sati istog dana srušen je iznad Paškog mosta jedan neprijateljski zrakoplov tipa Galeb N-60, a kad ga je pogodio projektil paške posade Strijele S-1M, pilot je pokušao potražiti spas katapultiranjem, ali mu to nije uspjelo. Zrakoplov je pao u more u uvalu Plemići, kod zaseoka Miočići u Rtini. Snimka ovog događaja bila je prikazana na HRT-u (Hrvatska radiotelevizija) u udarnom terminu Dnevnika.
9. studenog 1991. jedan neprijateljski zrakoplov prvi je put gađao Ražanac i bližu okolicu. Ciljevi su mu bili Velinac (križanje iznad Ražanca) i ražanačka riva preko koje se odvijao sav promet za podvelebitska mjesta Starigrad, Seline, Tribanj i dr. Eksplozije su bile tako snažne da su skoro popucala stakla na prozorima kuća. Međutim, na svu sreću nije bilo žrtava ni većih materijalnih razaranja.
O tome događaju u večernjim je satima izvijestio srpski Radio Beograd u svom poznatom stilu da su "avioni JNA uništili ustaško leglo u Ražancu i tvornicu oružja izbacivši iz stroja dve hiljade ustaša".

Sljedeći dani u Ražancu protekli su u osluškivanju eksplozija koje su dopirale iz daljine, a ljudi su se najviše bojali onih koje su dopirale iz pravca Masleničkog mosta, jer su tamo Ražančani držali položaje.
Znak zračne opasnosti u Ražancu još je označavan 10., 11. i 18. studenog 1991.
Noć s 20. na 21. studenog 1991. protekla je uz zvukove grmljavine i kiše pomiješane s eksplozijama granata.
Rano ujutro 21. studenog 1991. udarna je vijest bila da je srušen Maslenički most. Jedna grupa Ražančana upravo je tada bila na položajima u blizini mosta. Nitko nije znao kakvi su slijedeći planovi neprijatelja. Međutim, srpski su pobunjenici s nekoliko tenkova izbili sa svojih položaja kraj Zelenog hrasta na prometnicu Posedarje - Ražanac u Donjoj Slivnici. Ražančani koji su bili na položajima u Ždrilu, ostali su u poluokruženju. Ubrzo se proširila glasina da su neprijatelji zauzeli Radovin. Radovinjani su tada napustili položaje u Ždrilu da bi spasili svoje obitelji. Ražančanima je bio zapovjednik Marinko Žagar Barin. On je zapovjedio Niki Lukiću da organizirano povede Ražančane, one koji žele ići, prema Ražancu. Većina je otišla, ali jedna grupica je ipak ostala. To su bili: Marinko Žagar Barin, Marijan Pavičić "Maro", Davor Kožul "Bili", Pere Škulić, Vinko Grbić, Dragan Bošković, Ivan Barišić i Ivan Kožul "Toto". 
U samom Ražancu već su tada počele pripreme za napuštanje mjesta.
22. studenog 1991. većina Ražančana napustila je mjesto. Autobusima i osobnim automobilima izbjegli su na otok Pag i dalje na zapad prema Rabu, Rijeci, Opatiji, Puli itd.
Istog dana jedan se vod Ražančana organizirao i krenuo u ispomoć našima koji su ostali na položajima u Ždrilu. Međutim, u to vrijeme došlo je tenkovsko pojačanje iz Zadra i srbočetnici su se povukli iz Slivnice tako da su i naši mladići na položajima bili u mnogo boljoj situaciji u odnosu na nekoliko prethodnih sati.
23. studenog 1991. oko 20 sati neki su vojnici u prtljažniku osobnog automobila dovezli mrtvog čovjeka starije dobi koji je zajedno sa svojim mještanima bježao iz Pridrage pred podivljalim četnicima. Vojnici su rekli da ima još mrtvih i ranjenih ljudi kod Donje Slivnice.
Sutradan, 24. studenog 1991., sanitetska ekipa iz Ražanca krenula je u Slivnicu po ranjene i mrtve, kao što su priopćili vojnici.
28. studenog 1991. pri pravljenju položaja u Slivnici zbog velikog tjelesnog napora, a ne želeći ići liječniku i na bolovanje, iznenadnom smrću preminuo je Ivica Jakovinović "Žan". Ražančani su 30. studenog dostojanstveno ispratili na vječni počinak ovog hrabrog i poštenog Hrvata.
10. prosinca 1991. u Zadru je od neprijateljske granate poginuo Edi Knežević Zvonkov, nevina žrtva bezumne srpske agresije na Hrvatsku. Dan kasnije bio mu je pogreb u Ražancu.
2. siječnja 1992. Ražanac su odjednom preplavili gardisti (njih oko 500). Rekli su da su došli u ispomoć na ovom dijelu bojišnice (od Posedarja do Paškog mosta).
Ovaj dan je značajan i po tome što su neprijatelji osvojili Pridragu, Novigrad, Paljuv i Podgradinu, mjesta sa čistim hrvatskim pučanstvom.
U Ražancu se zbog ovih posljednjih događaja počela osjećati panika među mještanima, koji su se većinom svi vratili iz izbjeglištva.
Noć s 2. na 3. siječnja 1992. bila je paklena za Zadar i okolicu. Ražančani koji su bili na položajima, dobili su zapovijed da naprave zasjedu neprijatelju kod križanja ceste koja vodi za Novigrad i Jadranske turističke ceste na predjelu zvanom Jurjevac. Pod zapovjedništvom Marinka Žagara rasporedili su se u podrumima dviju kuća. U trenutku kad su se pojavili četnici, naši su se morali povući na početne položaje zbog slabo koordinirane akcije od samog početka. Srećom u ovoj akciji nije bilo ni poginulih ni ranjenih, osim što se je pri povlačenju kroz gustu borovu šumu izgubio Dragan Bošković, ali on je kasnije pronašao pravi put i prošao neozlijeđeno.
7. veljače 1992. u Ražanac se vratio Ratko Kolić pok. Mate. On je bio na redovnom odsluženju vojnog roka u tzv. JNA u Srbiji. Kad mu je isteklo vrijeme predviđeno za odsluženje vojnog roka (godina dana), malo tko se nadao da će ovaj mladić živ doći u rodni mu Ražanac. Međutim, uz Božju pomoć stigao je u Ražanac živ i zdrav.
8. ožujka 1992. u Ražancu je upriličena prisega Samostalnog bataljuna Maslenica. Nedugo nakon toga bataljun je rasformiran, a vojnici su se većim dijelom priključili 112. brigadi u Zadru. Neki su već bili u profesionalnim postrojbama, a neki su kasnije prešli, kao Dominik Miočić "Dome" (9. gardijska br. "Vukovi"), Mario Miočić "Nikson" (2. bojna 9. g. br. "Termiti"), Šime Miletić "Pope" (specijalna jedinica MUP-a), Edmond Miletić (spec. jed. MUP-a), Dražen Miletić "Žika" (4. g. br. "Pauci") i dr. Ovdje treba spomenuti i Zlatka Miletića Zvonkovog koji je od samog početka bio u specijalnoj jedinici MUP-a iz Lučkog i u diverzantskoj akciji krajem 1991. kod Banja Luke uhvaćen i sa svojom grupom na vojnom sudu u Beogradu osuđen na pet godina zatvora. 
27. ožujka 1992. iz srpskog zarobljeništva pušten je Dragutin Sanković "Milan". Bio je branitelj Vukovara do posljednjeg dana, i tog posljednjeg dana zarobljen je i s mnogim braniteljima odveden u Srbiju u zarobljeništvo.
Dolaskom UNPROFOR-a (snage Ujedinjenih naroda) na ove prostore bojišnica se donekle stabilizirala, a Hrvatska je vojska, iz dana u dan bivala sve snažnija, bolja i organiziranija. Zato je 22. siječnja 1993. i moglo doći do akcije Maslenica. Akcija je trajala samo nekoliko dana, a neprijatelj je potisnut nekoliko desetaka kilometara na istok.
7. ožujka 1993. u 12.55 nad Ražancem su odjeknule tri eksplozije rakete tipa orkan, koje su Srbi najvjerojatnije lansirali s Debelog Brda kod Benkovca ili S Kruševa kod Obrovca. Nije bilo poginulih ni povrijeđenih.
24. ožujka 1993. u 14.45 nad Ražancem su opet odjeknule četiri eksplozije orkana. Pogođen je jedan desantni brod HRM-a (Hrvatska ratna mornarica), koji se kretao na relaciji Starigrad – Ražanac. Jedan mornar bio je lakše ranjen, a brod je prošao s neznatnim oštećenjima.
1993., 1994. i dio 1995. prošle su u mobilizacijama Ražančana u 112. brigadu HV-a i 7. domobransku pukovniju.
Svi mladići koji se ovdje spominju, a i oni koji se ne spominju, a bili su sudionici u Domovinskom ratu, takvih je u ovom kraju bilo mnogo, svi su oni okrunili svoje muke i patnje u briljantnoj akciji Hrvatske vojske pod nazivom Oluja, koja je trajala od 4. do 7. kolovoza 1995.
U to povijesno jutro 4. kolovoza 1995. u 5 sati Ražančane je još jednom trgnula iz sna snažna eksplozija i zvuk zrakoplova. Ali to ovoga puta nije bio srpski, već naš, hrvatski MIG 21, koji je djelovao po radiorelejnom čvorištu Ćelavac na Velebitu. Oluja je počela i srpske su crte probijene na 30 mjesta. Hrvatski vojnik nezaustavljivo kroči ka svom svetom cilju, a to je uspostava slobodne i neovisne države Hrvatske nakon 1000 godina.
U Oluji su teže ranjena dvojica Ražančana i to Jure Zubčić Pavin i Mario Miočić "Nikson". Poginulih Ražančana u Oluji nije bilo, stoga je radost povodom oslobođenja najvećeg dijela Hrvatske bila velika.