Ražanac je smješten na obali nasuprot Velebitu. Ražanačke su kuće leđima ili bokom okrenute tom masivu kako bi im pročelja bila zaštićena od udara bure i nanosa soli koja izjeda građevine i uništava raslinje ostavljajući goli kamen i kamenu pustoš.
Staru jezgru naselja čini nekoliko ulica s uglavnom zbijenim okućnicama, koje su danas napuštene. Unutar stare jezgre grade se nove kuće. Novi dio naselja širi se prema jugu, istoku i zapadu. zapadno od Ražanca posljednjih je godina niknulo zbijeno vikend-naselje.
Središnje mjesto okupljanja sve do Drugog svjetskog rata bila je ražanačka crkva. Oko nje i u njoj održavala su se svakodnevna i blagdanska sastajanja: pred crkvom se plesalo kolo, čuvali običaji vezani za rođenja, vjenčanja i smrti. Odatle su kretale povorke i procesije, te karnevalska povorka. Za sve te ophodnje bio je važan naoposlen smjer kretanja, tj. kretanje u smjeru kazaljke sata. Takvo se kretanje smatralo pozitivnim, jer se podudaralo sa zamišljenom Sunčevom putanjom. Time je naselje postalo i mjesto magijskog kruga. Kako je riječ o pozitivnoj magiji, prostor unutar kruga zaštićen je od loših utjecaja zlih sila.
Mjesta okupljanja obitelji i bližih susjeda bili su prostori pred kućom. Tu je, priljubljena uza zid, bila kamena klupa, tzv. siđa, prikladna za okupljanje, promatranje prolaznika i prepričavanje seoskih događaja. I danas Ražančani ne odstupaju od starih običaja pa se većinom okupljaju na tzv. Popovom kantunu gdje je najfrekventnija ulica i uvijek se nešto novo događa i može vidjeti.
U Ražancu su posebno prepoznatljive kuće koje svojim izgledom, veličinom i opremom svjedoče o različitome materijalnome statusu vlasnika. Istodobno ih možemo promatrati i u svjetlu razvojnog slijeda u gradnji kuća. Kuće su uglavnom gradili majstori zidari, kojih je bilo i u Ražancu, ali su dolazili i iz susjednih mjesta (Jasenka Lulić, "Tradicijska arhitektura Ražanca").
Velika obitelj Miletić imala je na proširenju pred crkvom palaču koja je bila odraz moći i ukusa njezinih vlasnika. Zgrada pripada baroknoj arhitekturi svoje sredine, a krajem 19.st. u njezinu je prizemlju bila prodavaonica. S ostalim zgradama zatvarala je dvorište u koje se ulazilo kroz volat. Na drugom je katu mali balkon jednostavnih oblika i sa željeznom ogradom. Na boloturi (terasi) pod trijemom je gusterna (cisterna) s kamenom krunom, što je prava rijetkost, a sam trijem povezivao je glavnu zgradu s kuhinjom, iz koje koje su vodile stube čak na drugi kat. Voda se u gusternu slijevala iz kamenih gurli (oluka), što su ih pod vijencem nosile kamene konzole (Alenka Sabljak, "Tradicijska arhitektura Ražanca").
Raspadom zadružnog načina života i osamostaljenjem mladih obitelji započele su izmjene i u prostoru kuće (kraj 19. i prva polovica 20.st.). Tako od jedne konobe nastaju dvije ili se konoba pretvara u kuhinju u kojoj se s vremenom pojavljuje špaker (štednjak). Na boloturi se zida, te ona postaje stambeni prostor.
Malobrojne su stare kuće nepromijenjenog tlocrta, razlog je samo dotrajalost kuće ili neimaština vlasnika.
Čarolija vezana za kuću očituje se i u značenju što ga kuća ima u čovjekovu životu. Povezivala se s kršćanskim vjerovanjem ili se javljala neovisno o njemu. Tako se vjerovalo da se u kućne temelje mora zakopati novac da bi ukućani bili bogati. Kad se podizao krov, nad somić se stavljala zastava, peklo se janje, a zidaru se davala košulja ili šugaman (ručnik). Izgrađenu kuću blagoslivljao je svećenik. Isto je činio i za Božić, kad bi osim kuća blagoslivljao i staje. Iznad svete slike obješene nad krevetom u kamari (sobi) na Cvjetnicu (nedjelja prije Uskrsa) stavljala se blagoslovljena maslinova grančica, koja bi tu ostajala do druge Cvjetnice. Ona je, prema vjerovanju, osiguravala blagoslov kuće. Na Jurjevo, koje se u narodu smatralo početkom proljeća, na vrata jare (staje) stavljao se vjenčić proljetnog cvijeća da bi stoka bila zdrava. U sobama, na zidu blizu vrata, i danas se može vidjeti potkova jer se vjeruje da ona štiti djecu od mòre (djevojke koja noću uznemiruje djecu).